Ilonka je uvijek tražila više, a muž je bio konzerva. Sve do jednog dana...

Čovjek uvijek želi ići lakši putem, ali nažalost tako uvijek ne bude. Pa se onako usput zapitajmo, jesu li naše oči slijepe ili nas slike varaju u koje vjerujemo i je li put vodi nas baš onako kako njemu odgovara, a mi kao putnici na njemu, hodamo po njemu s čvrstim uvjerenjem kako znamo kuda idemo. Znamo li doista ili putujući njime, malo po malo saznajemo njegove namjere, njegova određenja koja nam je odredio, pa padamo i dižemo se poput nekih feniksa. Još si i pripisujemo osobine koliko smo prevrtljivi ili snalažljivi, ovisno kako se kojeg trenutka osjećamo. A taj put u nama okreće nas kako vjetar puše, jer on i je poput vjetra, nevidljiv, ničim uhvatljiv, ali neprekidan.

Vjetar u nama

Može li itko uhvatiti vjetar? Ne može. Može li itko razgovarati s njim? Ne može. Može li ga itko zaustaviti, narediti mu, zamolbu napisati? Pa tko je taj vjetar u nama? Entitet bez imena, nepoznanica u nama, maestralno djelo nekog većeg majstora nikad viđenog. E, moj vjetre, da te mogu rukom uhvatiti, da te mogu okom vidjeti, da te mogu zapitati zašto u meni nastaju oluje, zašto mi je raspoloženje katkad poput teških oblaka, zašto ne mirujem, nego idem, idem, idem … dok se ne spotaknem, pa opet iznova do samog kraja. Tko sam ja, a tko si ti? Hoćeš li mi ikad odgovoriti? Jesu li nam želje povezane ili smo tvoje vrijede? Zašto igru života ja shvaćam ozbiljno, a ti me tek tako valjaš poput valova na moru, šalješ u tamne dubine, gdje od straha samo što ne umrem, pa mi odjednom pokažeš sunce. Moram priznati, igra ti je nedokučiva, savija mi um poput plastike, držiš me na uzici ili mi dopustiš da se zaletim u zid. Koliko mi je trebalo vremena da shvatim da sam tako sićušna, kao ona riba u mreži ribara, da se koprcam, jer bez zraka ostajem. Jesu li baš u tebi zapisani svi moji puteljci i jesam li zalutala ili ostvarena osoba? Kako predvidjeti tvoju nepredvidljivost kada ni sama ne znam što hoću? Jer da znam što hoću nikad ne bih izgovorila riječ ne znam, nikad se ne bih predomislila, nikom nažao učinila, nikad ostavljena bila ili nikog ostavila.

'Tako mora biti'

Ne bih ja o tebi pisala da mi itko odgovore može dati, da mi svi ne kažu kada im se obratim 'tako mora biti'. Pa ako mora biti, zašto se ja s tim ne mogu pomiriti, nevolji se nasmijati u lice i nastaviti kao da se ništa nije dogodilo. U kojoj matrici ja to živim ili si samo olakšavam takvim razmišljanjem, kriveći tebe za sve? Ali kako da prihvatim da je u mom životu sve naopako okrenuto i baš kad pomislim proći će ili dolaze bolji dani, opet doživim razočaranje. Zar ću spoznati život, upoznati istinu tek na kraju puta? Očito je tako, jer da nije ne bi toliki ljudi rekli da se iznova rodim, sve bi učinila/o drugačije. Vidiš vjetre. I kad znamo da odlazimo odavde, opet na tebe zaboravljamo, na tvoju važnost u nama. Sve ovo ukazuje kako zapravo čitavo vrijeme živimo na propuhu.

Samoj sebi je govorila: 'Spavat ću kada saznam zašto vjetar u meni puše.' Čak ni umor više nije osjećala bez obzira na nedostatak sna. Majka četvero djece s još je većim entuzijazmom obavljala svoje dužnosti. U dogovoru sa suprugom napustila je posao kada je rodila treće dijete. U početku joj nije bilo baš svejedno, ali čim se počela baviti istraživanjem u sebi mu se zahvalila na tom prijedlogu i prilici da rasporedi svoje vrijeme kako obitelj za ništa ne bi bila zakinuta, ali kako bi i sebi omogućila potragu za onim što ju je najviše zanimalo. Dugo je Ilonka kucala na ta 'nebeska vrata' tražeći da joj se otvore, pronalazeći sve više odgovore za koje nije znala je li ih sama stvara ili joj ih netko drugi šapuće. S tim se nije zamarala. Uglavnom, spoznaje su se nizale kao biseri dok nisu postali biseri mudrosti.

Izvan okvira

Tada je shvatila da više ne želi šutjeti i da od nikog ne treba dozvolu da krene putem koji će i drugima željnima da izađu izvan okvira društveno prihvatljivog znanja pomoći da bolje razumiju zašto tako žive. Bila je voljna ponuditi im rješenja njihovih problema, izlaza iz nemogućih situacija, dokazati im da tako ne mora biti. Djeca su već ionako bila u dobi kada im je bila potrebna po potrebi što je vrlo racionalno prihvatila i ostala im na raspolaganju. A muža, ako odbije put na koji ju duša šalje, ako je i dalje poželi ostaviti u svojoj konzervi, morat će napustiti. Bila je spremna sve žrtvovati za znanje koje joj je nebo dalo, jer ostarjeti čisteći kuću, putovati da bi upoznala druge kulture, za nju više nije imalo smisla. Najprije je djeci ispričala svoju tajnu. Oni su je podržali na čemu je bila zahvalna, čime su joj odali priznanje da je zaista bila dobra majka.

Najljepše putovanje

Kada je suprugu izložila svoj naum, ugodno se iznenadila, a još više kad je rekao:

- I meni je odavno dosadilo da budem sardina u konzervi. Primijetio sam ja kako se ti mijenjaš, a kada sam našao tvoje bilježnice i sve pročitao i sam sam poželio takav život. Promijenio bih košulju koju sam do tada nosio, pjesnički se izrazio. Rodila si novog čovjeka.

- I što ćemo sad?, zapitala ga je.

- Zajedno ćemo služiti 'vjetru' pomažući ljudima da im olakšamo težinu koju nose, u očima mu je vidjela sigurnost u odluci.

Iako je to bio puno teži put nego onaj po kojem su do tada išli, nikad nisu požalili. Bilo je to njihovo najljepše putovanje čije tragove nitko nije mogao izbrisati.