Zar su sjećanja zaista pojava darovana da nas drže živima kad je duša potopljena zbog gubitaka?

 FOTOGRAFIJE: SHUTTERSTOCK
prekinuta sreća

Život nakon teškog gubitka: Ilea je samo željela ubiti sjećanja...

Kako nitko nije mogao pronaći lijek za nju ostavili su je u dubokom snu. Na svaki pokušaj buđenja reagirala bi vrlo burno. Ilea je pronašla svijet za sebe duboko u svojim mislima

Iako čovjek uči na iskustvu, ponekad mu ni iskustvo ne pomaže. Jer, kada bi nas iskustvo moglo naučiti ne bi iste greške ponavljali, ne bi iste želje poželjeli, ne bi nas nada uvjeravala kako ćemo idući put biti drugačije. Drugačije i bude, no kako to drugačije kada se i dogodi djeluje na nas, naša priča o tom iskustvu uvijek ostane nedovršena. Svi mi idemo dalje u svojim mislima, svi se mi držimo do zadnjega na nogama, svi pokušavamo biti jači od sudbine. Kada zbrojimo loše ili dobre dane, uvijek će jedni odskočiti. Oni koji odskoče biti će nam vjetar u leđa ili vjetar u grudi. Zapravo smo najsličniji drveću. Jedni su otporni na snijeg i na led, na hladnoće i topline. Od čega su oni stvoreni da sve mogu podnijeti ili samo postoje da ukažu na naše razlike, a možda nas i nečem žele naučiti do čijeg znanja još nismo doprli. Je li njihova srž površnija ili dublja od naše ili su te iglice na njima samo one koje skupljaju prašinu, dok je voda s neba ne opere. Pa tako u krug. Oni jednostavno postoje, postoje da podnose, da se suoče, da se odupru, čuvajući svoje korijenje. A ona druga vrsta, ona s listovima, pokazuje promjenjivo lice putem boja. Od nježno zelene u prolazu vremena do neobično crvene i nedefinirane žute. Pretvorba ispred naših očiju, krug čija srž sadrži spektar. Najprije je takvo drveće prepuno svega, zatim ogoljelo, opustošeno, usamljeno u mnoštvu s pogledom prema dolje poput majki čija djeca odlaze. Ima li drveće sjećanje na svoje listove, na svoje cvjetove, na otpale ili ubrane plodove? Da nema proljeća možda bi imali. No, kada se prvi pup pojavi na jednoj od grana srž pokrivena zemljom ponovo se nasmije, sigurna kako se krug nikad ne zatvara. Pa čemu onda služi sjećanju?

'Tako je moralo biti'

Ovog se puta s drveća okrećem na ljude, jer nije to samo pitanje, niti su nam potrebni prolazni odgovori. Zar su sjećanja zaista pojava darovana da nas drže živima kad je duša potopljena zbog gubitaka? Kažu, pomiri se s gubicima koji su ionako dio sadržaja, dok god jesi, dok te bude. Ali, može li sadržaj života nakon gubitaka ostati isti? Postaje samo puka imitacija, zamijenjena nekim novim slovima koje vrijeme ureže u tebe. S čime se zapravo čovjek miri? Miriti se možemo jedino ako spoznamo temeljnu istinu. A temeljna istina je da dovršenu sliku uza svu pažnju, uza svu posvećenost nečija namjera ponovno pretvori u nedovršenu. Koga nakon takve namjere koju očito nikada nećemo potpuno razumjeti, koga pozvati na obračun? Koga god pozvali, gubitke nećemo uspjeti vratiti. Možemo se jedino uvjeravati rečenicom: 'Tako je moralo biti.' A što je s onima koje nitko i ništa uvjeriti ne može, čija je duša zbog gubitaka prestala 'disati'? Kako njih izvući kada vlastiti dah više ne vide na staklu prozora? Takvi samo naizgled žive i bez obzira što nastavljaju obavljati uobičajene djelatnosti kao na traci u njihovim očima nema više onih kristalnih kamenčića, tek obična praznina. Njihova slika sada je u sepiji, a oni se osjećaju kao nevidljivi. Čuti čovjeka u boli i prići mu kao supatnik pokušavajući njegove gubitke osjetiti kao vlastite mogući je izlaz iz tame, jer iako kažu da tuga ima svoj vijek trajanja, to pravilo za neke nije prihvatljivo. A sigurna sam da su dok je rana bila svježa pričali svoju priču, ali ne onako da je samo izbace iz sebe, nego da drugu dušu potaknu da im pomogne, da bi im ta nit satkana od riječi zatvorila ranu. Jer, samo duša dušu razumije. Pustiti čovjeka da ga vrijeme izliječi, previdjeti kako u nekome svježe rane mogu ostati zauvijek, upravo zato što riječi o tome izostaju, veći je gubitak od samog gubitka.

Priča o anđelima

Ilea je najviše voljela šumske jagode. Za tu je poslasticu saznala u ranom djetinjstvu kada bi s majkom i punom bijelom košaricom u ruci taj dragocjeni plod nosila kući. Uvijek bi se zaustavila kraj nekog drveta, ispitala majku sve o njemu, a kako je šuma spojila bjelogorično i crnogorično svih vrsta u prizor iz snova, imale su o čemu pričati. Ilea je naviku branja šumskih jagoda nastavila i nakon što je majka zbog bolesti morala odustati. Pekla je od njih kolače, naravno uz pomoć majke koja bi joj s kreveta govorila recept. Dvanaestogodišnja djevojčica bila je uvjerena kako će te male crvene bobice vratiti boju u lice tada najdražoj osobi u njezinom životu. Majci. Otac bi je s praga promatrao kako spretno mijesi tijesto i s koliko ljubavi unosi zalogaje u usta ženi koja je nestajala pred njegovim očima. Opteretiti djevojčicu neizbježnom spoznajom o napuštanju bez povratka, izbjegavao je što je duže mogao. No, kada su počeli otkucavati posljednji dani i noći počeo ju je pripremati na gubitak. Pričao joj je o anđelima s kojima će ju njezina majka čuvati odozgo. Prvi gubitak nekako je podnijela jer su dvije tetke preuzele brigu nad njezinom dušom. Otišla je studirati u inozemstvo. Otac je bio uvjeren kako je to znak da je prežalila i da će netko drugi ući na prazno mjesto u njezinom srcu. Ilea je samo naučila kako živjeti bez nečije riječi, a tugu je vrijeme raspršilo, suzu u oko zatvorilo. Od gubitka šumu je zaobilazila u velikom luku, jer je željela 'ubiti' sjećanje. Nikad više nije jela šumske jagode. Svi oni listovi koji su s nje otpali obnovila su dolazeća proljeća, a ranu je ostavila pod zimskim pokrivačem. Ostala je živjeti u inozemstvu. Tamo se i udala te preselila u manji gradić.

Ostavljena u dubokom snu

Često bi sa suprugom sjedila na klupi podno zidina starog grada. Bračna sreća prekinuta je naglo, nažalost ubojstvom supruga iz nehaja. Ilea je nastavila živjeti kroz 'živa' sjećanja. Ušla je u tunel iz kojeg više nije bilo povratka. Spremala je doručak za dvoje, popodnevnu kavu koju bi zajedno s njim pila u njihovom zimskom vrtu. Odlazila bi i dalje pod zidine, ponašala se kao da jučer ne postoji. Kako nitko nije mogao pronaći lijek za nju ostavili su je u dubokom snu. Na svaki pokušaj buđenja reagirala bi vrlo burno. Ilea je pronašla svijet za sebe duboko u svojim mislima, gdje je zadržala živu sliku svog supruga. Nikad nije obilazila grob, pa je on na brigu bio prepušten njegovoj obitelji. Svi su se pitali kako je uspjela ići na posao, uredno izvršavati sve obveze, živjeti između imitacije i stvarnosti. Odgovor je ostavila na zidinama. Svoju sliku dovršila je s otvorenim dlanovima na kojima je bila s korijenom iščupana divlja jagoda samo sa dva ploda.

MISAO TJEDNA

Ako vrijeme liječi čovjeka, što liječi vrijeme?

Linker
24. studeni 2024 08:38