Doktorica za bol otkriva što nam nisu rekli o kroničnoj boli, njezinom utjecaju na život i liječenju: Nisu samo tablete

Često osjećamo bol u nekom dijelu tijela, a još češće se s vremenom ta bol pretvara u kroničnu. Postajemo osjetljivi na vrijeme, doba dana, raspoloženje. Trpljenje boli polako i uporno utječe na sve sfere našeg života. Ali zašto uopće trpjeti bol?

Kako nastaje bol, zašto je ne liječimo u samo začetku te kako utječe na naš život, pitanja su o kojima sam razgovarala s ‘doktoricom za bol‘, doc. dr. sc. Lidijom Fumić Dunkić, dr med.,specijalistica anesteziologije i reumatologije.

Kakvo je danas stajalište medicine kada je bol u pitanju? Jesu li svi liječnici i medicinsko osoblje spremni pomoći da čovjek trpi najnižu moguću razinu boli ili uz neke bolesti i oštećenja naprosto ide i neka količina boli koja se mora podnijeti?

Kada gledate bilo koju stručnu literaturu uvijek je prisutna misao: za život bez boli. Uistinu u 21. stoljeću nema razloga da čovjek podnosi bol. Danas već više od 90 posto žena ima bezbolan porod jer je epiduralna pomoć postala standard, čak i kod poroda. Ta se praksa više ne propituje. Postoperacijska bol je također svedena na najmanju mjeru, a većina operacija se baš zbog toga i radi u općoj anesteziji. Jako je važno liječiti akutnu bol, jer to je najbolja prevencija razvoju kronične boli.

Prema jednom nacionalnom istraživanju skupina koja trpi najviše boli je ona između 50 i 60 godina. Zašto je tome tako?

Puno je razloga zašto netko bira bol umjesto pomoći. Postoji cijela generacija koja nije spremna uzimati analgetike da bi umanjili osjećaj boli, iako im je on ponuđen kao rješenje. Ljudi će bez promišljanja uzimati lijekove za visoki tlak, ubrzani rad srca ili dijabetes, ali ne i za kroničnu bol. Nemaju oni jasan razlog zašto to ne žele, ali neki pacijenti smatraju da mogu malo i pretrpjeti a ne se ‘trovati‘ tabletama. Međutim, takva stajališta su sve rjeđa.

Vama je posao umanjiti bol pacijentima, ali koliko su liječnici načelno spremni se baviti time, pogotovo kirurzi ili onkolozi? Imaju li svi liječnici stav da za bol ima rješenja?

Mislim da je to danas standard, ali važno je riješiti bol kod svake dijagnoze jer je onda oporavak brži, pacijenti su zadovoljniji, a u konačnici pokretljiviji, što smanjuje razne moguće postoperativne komplikacije od tromboembolijskog incidenta pa dalje. Rješavanjem postoperativne boli ubrzava se cijeli proces oporavka i smanjuju moguće komplikacije, tako da to nije više pitanje dobre volje, nego ukupne kvalitete liječenja.

Kronična bol može trajati godinama, neka istraživanja kažu da više od 70 posto ljudi ima probleme bolnih leđa primjerice. Kako takva bol utječe na kvalitetu života?

Dugoročnom boli narušavamo cijeli životni ritam. Zbog takve boli možda se ne možemo kretati, možda pati naše mentalno stanje, možda imamo bol koja se javlja noću, pa nemamo kvalitetan san, a onda je dnevni doživljaj boli još dublji. Spomenuli ste bol u leđima, kada osjetimo takvo stanje odmah treba pristupiti liječenju, od analgetika do nekih drugih sanacijskih intervencija. Akutnu bol je puno lakše rješavati od kronične.

Naše iskustvo pokazuje da je dobro imati multidisciplinarni pristup i koristiti lijekove, ali i ostale intervencije od vježbanja, prehrane, kretanja, sve naravno ovisi o kojoj se dijagnozi radi. Ponekad su nam nužni i fizioterapeuti, ili psihoterapeuti kako bismo cjelovito riješili problem.

Čarobnog štapića nema, ali pomoći svakako ima.

Srame li se pacijenti boli? Je li bol još uvijek nešto sramotno što se ne priznaje olako?

Rekla bih da je sve manje toga. Danas su ljudi ipak spremniji priznati bol i potražiti pomoć.

U našoj ambulanti za liječenje boli pri KBC Sestre milosrdnice mi se najčešće susrećemo s onkološkim pacijentima i palijativom. Tu smo razvili jako dobre metode kako pomoći toj vrsti pacijenata.

Posebnu pozornost posvećujemo ranjivoj skupini palijativnih bolesnika. Njima i obiteljima pristupamo s posebnom empatijom i razumijevanjem, jer oni su na kraju svojih života i važno je kako ih u tim zadnjim trenutcima tretiramo. Kod njih je bol glavni segment koji treba rješavati uz otežano disanje, dekubituse, povraćanje. Neke pacijente puštamo i kući uz primjenu morfijskih pumpi koje im omogućuju dotok lijeka, tako da zadnje dane mogu biti uz svoje najmilije. Time smo smanjili patnje ne samo pacijenta nego i cijele obitelji.

Kako tretirate psihosomatsku bol? Kada se osoba žali na bol iako to ne pokazuju pretrage.

Mi provodimo dijagnostiku da utvrdimo postoji li organski razlog boli, ali ona je često prisutna i kada je tkivo zacijelilo, kada nema oštećenja živca ili slično, tada mozak registrira bol iako nema uzroka toj boli. Tada uvodimo antidepresive ili antiepileptike jer ti lijekovi pomažu da prekinemo bol na razini mozga ili leđne moždine. U takvim situacijama neće pomoći klasični lijekovi protiv boli, jer je njezin uzrok na razini mozga ili živca.

Često uključujemo u liječenju i psihologe, psihijatre ili različite relaksacijske tehnike.

Koliko često svjedočite pokušajima samoizlječenja u obliku kombinacije piva i brufena, ili Xanaxa i nekog prigodnog alkohola?

Nije zanemarivo koliko često ljudi imaju bogatu maštu u pokušajima smanjenja boli. To je vrlo opasno. Uzimanje nesteroidnih antireumatika može izazvati ozbiljne probleme od krvarenja na dalje. Tu se otvara i pitanje nastanka ovisnosti o lijekovima ili alkoholu. Svako liječenje bez nadzora liječnika nije dobro došlo i vrlo je opasno.

Kod nas, za razliku od Amerike recimo, ne možete kupiti opioide, a oni mogu stvoriti ozbiljnu ovisnost. Kod nas je to vrlo regulirano i u apoteci nećete moći dobiti takve lijekove bez liječničkog recepta i predočenja osobne karte. Mislim da je to jako dobro i sigurno.

Kada govorimo o boli često je vežemo za stariju dob. Možemo li danas vjerovati da nam starost ne mora nužno biti bolna?

Mislim da tako trebamo razmišljati. To naravno ne ovisi samo o lijekovima koji nam jesu na raspolaganju, nego i o ukupnom stilu života koji si možemo priuštiti, od kretanja, vježbanja, prehrane i raznih oblika relaksacije.

Za kraj bih svakako pozvala sve da vježbaju bez obzira na dob, jer u poznijoj dobi se itekako vidi koliko smo se posvetili sebi. Naša muskulatura je otpornija, naše raspoloženje je bolje, socijalne veze su funkcionalnije i ukupna kvaliteta života je zadovoljavajuća ili jako dobra.