Hrvatska kineziologinja o metodi koja transformira tijelo, ali i um: Za vitalnost su najvažnije ove tri stvari

Za vrijeme blagdana lovila me lagana nervoza oko toga što će mi sve loše učiniti prekomjeran unos hrane, nekretanje, bolovi u ramenu i odlazak moje trenerice na skijanje. Znala sam da je prvi dan siječnja, dan odluka koje ne traju dugo, ali ih je nužno donijeti da nas žuljaju kao kamen u cipeli do pred sam početak ljeta.

Magistra kineziologije i inovatorica Body tehnike Ana-Marija Jagodić Rukavina bila je prava osoba za ovaj razgovor. Otkrila mi je kako se posvetiti sebi, a da to ne bude muka i tlaka koju izdrže samo oni najuporniji. Pričale smo o energiji i vibrantnosti i ako bih morala opisati svoju gošću u dvije riječi, upotrijebila bih baš te, energična i na poseban način vibrantna.

Postoji milijun tehnika vježbanja, što Body tehniku razlikuje od svih njih?

To je zapravo filozofija, a ne samo tehnika vježbanja i brige o sebi. To nije neki protokol za vježbanje koji je „in“, a onda s vremenom prestane to biti. To je filozofija tretiranja tijela na holistički način. Ja to zovem holistična kineziologija, koja tijelo tretira na četiri razine: fizičkoj, vitalnoj, emotivnoj i mentalnoj razini. Tu zapravo spada i duhovna dimenzija, ali ona je vrlo osobna.

Kako to izgleda kad pokucam na vaša vrata? Dođem i kažem svoje godine, navike, odmah objasnim da ne volim baš vježbati i što vi radite sa mnom?

Imamo dvije vrste pregleda, onaj kraći su zapravo konzultacije, a „matrica zdravlja“ je malo duži i temeljitiji pristup stanju i potrebama.

Za početak želim čuti što mi imate za reći, što vi smatrate važnim, pokušam osjetiti vibrantnost tijela i ukupnog stanja, pokušam razaznati govorite li iz mentala, onog što vi mislite da jeste ili ste stvarno već spremni na jednu dubinsku, temeljitu pomoć i promjenu. To je inicijalni razgovor u kojem ja osobno procjenjujem vaše stanje. Jer ljudi često dođu s površnom namjerom da nešto promjene, žele brze promjene i vidljive rezultate, a ja u taj pristup ne vjerujem. Moj cilj je doći do uzroka problema i rješavati uzrok, tek tada promjena može biti trajna, cjelovita, učinkovita i tek tada se u svojem tijelu možete osjećati najbolje ikad.

Nakon tih desetak prvih minuta ja krećem „razgovarati“ s tijelom, zato me i zovu šaptačica tijela. U vrlo sitnim detaljima, pokretima, kretanjima zglobova, ja zapravo čitam u kakvom je stanju vaše tijelo i kako ta tjelesna inteligencija funkcionira u svakodnevnim mikro pokretima. Očitam kako po kinetičkom lancu funkcioniraju zglobovi, kako se ponaša limfa, kakva je cirkulacija i kakav je neurološki sustav. Nakon toga ja dobijem jasnu smjernicu što raditi. Sljedeća stvar je ipak najvažnija, a to je vaša čvrsta odluka da se stvari promijene. Većina ljudi budi začuđena kako sam u tako malo vremena saznala tako puno, ali ja samo čitam te male, ali važne znakove.

Moram još reći da nam dolazi sve više muškaraca koji prije nisu baš vjerovali u ovaj pristup. Ja sam cijelu tehniku zapravo i postavila na muškom klijentu i drago mi je da i oni srednjih godina, u stresu, u manjku vremena i svim obvezama, shvaćaju da je ovo dobar i dugotrajan pristup.

Nama nije cilj da klijenti ostaju u našem programu, nego da sami nauče slušati svoje tijelo i tretirati ga na ispravan način. Doduše, životni ritam melje ljude i oni često po putu izgube disciplinu i ustrajnost i mi smo im podrška da ostanu na tom putu. Neki vježbaju jednom tjednom, a drugi pet puta. To ovisi kako tko od nas odluči koristiti svoje resurse.

Ali više od 90 posto ljudi ostaje na neki način u našem programu.

Vitalnost je glavna riječ novog doba. Svi želimo biti dugovječni ali i vitalni. Kada biste morali dati tri glavne preporuke za vitalan život, koje bi to bile?

Najvažnije je spojiti se sa svojim centrom, koliko god vam to zvučalo apstraktno. Danas ljudi više ne mogu niti fizički niti mentalno dokučiti što je njihov centar i gdje se on nalazi.

Svaka voćka ima svoj centar, svoj najpotentniji dio, jednako je i kod nas ljudi. Treba doći do tog mjesta i razumjeti što se s nama događa.

Druga važna stvar je disanje koje moramo uskladiti s onim što se događa u nama i oko nas. Svi mislimo da znamo sve o disanju, a ne znamo, i premalo se bavimo disanjem. Disanje je naša plima i oseka, i ako ono nije u balansu, svi naši organi počinju raditi pod opterećenjem međusobna komunikacija između organskih sustava ulazi u disfunkciju. Kada dišemo ispravno sva se ta unutarnja komunikacija „poštela“ i mi postajemo mirniji, uravnoteženiji, zapravo zdraviji. Treća stvar koja je nužna za vitalnost je zapravo - svjesnost. Važno je da ne dišemo i ne krećemo se mehanički, nego da osvijestimo sve naše radnje ili izostanak onoga što je važno za naše zdravlje.

Svjesnost nije lagano dosegnuti. Sve radimo da ne budemo prisutni, skrolamo, jedemo, multitaskamo, pijemo...samo da ne budemo sada i ovdje, na što nas pozivaju baš sve self-help knjige.

Mi smo se odvojili od prirodnih procesa. Znanost potvrđuje da mi kao mala djeca možemo vidjeti tuđa energetska polja, ali ako o tome kroz odrastanje ne učimo, ne čitamo i ne razgovaramo, mi naprosto to osjetilo gubimo. Čini mi se da smo tako po putu izgubili i svjesnost. To je zapravo naš doživljaj vanjskih informacija, ali i doživljaj onih unutarnjih stanja i informacija. To se može naučiti. Ja osobno, uz sve obveze, jako osluškujem unutarnja stanja, kako bih točno znala kada mi je previše, kada mi treba odmor, odmak ili nešto treće. To je suština.

Sve što govorite zvuči kao psihoterapija, a ne kao Body tehnika.

Mi smo naučili tijelo odvajati od psihe, a to je jedna cjelina. Najveće sidrište psihe je tijelo. Mi kroz rad s tijelom i pokretom, čitamo kakvo je emotivno i psihičko stanje osobe. Pomažemo psihi da svoju svjesnost vrati u centar. U srži moje tehnike je da svaki pokret pri vježbanju bude svjestan. Mi ne vježbamo s klijentom kao kad trčite u teretani i slušate glazbu i to vježbanje je zapravo mehaničko. Kod nas je to upravo suprotno.

Primijete li klijenti razliku u takvom načinu vježbanja?

Naravno. Najčešće čujemo: „Što je ovo, od kuda sad to, ovo nikad nisam vidio...“. Mene posebno veseli kad ljudi koji nisu motivirani za vježbanje svjedoče tome da im ovakav pristup posebno odgovara i ostaju ustrajni u takvom načinu vježbanja. Nema tu nikada moranja, natjecanja, ogledala...

Bavite se stvarima koje nemaju nužno veze s vježbanjem, od inkontinencije, rada zdjelice do anksioznosti?

Problem je što kineziologija nema kao predmet na fakultetu te teme. Ja mislim da je to nužno. Recimo zdjelica, ona je centar tijela, nije to samo kralježnica. Donji dio zdjelice je užasno važan, od spolnih organa, do hormona koji se proizvode. Mi sjedimo, ne krećemo se, ne vježbamo, mišići zdjelice i cijela ta zona tijela je zapostavljena i zapuštena. To je nedopustivo, jer iz toga nastaju mnoge naše tegobe.

Vratimo se sad na početak. Ustanovili ste kakvo je moje stanje, pročitali ste moje tijelo, koja je vaša sugestija? Kako krećemo u promjenu?

Za početak morate dolaziti k nama da vas naučimo kako drugačije, svjesno i po meni ispravno vježbati baš ono što vama treba. Mi nismo samo treneri, mi smo edukatori cjelovitog zdravlja i pristupa i najsitniji detalj usklađujemo s vašim potrebama. Nekom trebaju terapeutski sati, nekom energetski, nekome jedan pristup odgovara, a drugom može biti poguban. Ponekad osoba nije spremna ići dalje od fizičke vježbe. Mi to jako poštujemo, nikada ne idemo preko granica onoga što netko može i želi.

Neki klijenti dođu jednom, naučimo ih osnove i onda se „provjeravamo“ online ili u nekom vremenskom razdoblju.

Jako puno savjeta dijelim i na svojem YouTube kanalu, napisala sam i knjige o tome o čemu mi sada razgovaramo, tako da svatko ima priliku naći ono što mu treba ili odgovara.

Spomenuli smo i anksioznost, to je nova „pandemija“. Kako sad tijelo ima veze s tim?

Naš neurološki sustav mora stalno biti protočan i bez blokada, a tijekom dana i raznih stresnih situacija mi nesvjesno grčimo dijelove tijela i često smo napeti kao u onoj praiskonskoj varijanti borbe ili bijega. Takva napetost šalje našem neurološkom sustavu znak opasnosti i on se ne može opustiti i biti u balansiranom modu. U takvim stanjima i najmanji trigger je dovoljan da nastane problem, jer tijelo više nema prostora da se dalje grči, nego se naš neurološki sustav stisne i nastaju problemi u želucu, pri disanju ili uopće funkcioniranju. Kada bismo samo u takvim situacijama pokrenuli tijelo, tapkali po njegu, stiskali površinu, postali svjesni, naša bi anksioznost opala za 30-50 posto.

Tijelo nije pasivni suputnik u anksioznosti, ono je i te kako aktivno, zato je i prvo čega se trebamo primiti kad imamo anksiozni napad. Pokrenimo tijelo, hodajmo, tapkajmo po tijelu, „češljajmo“ ga, dišimo, tuširajmo se da se neurološki sustav opusti.

To je vrlo učinkovito. Anksioznost je stanje hiper osjetljivosti, ne mora biti nužno naš teret. Osobno sama prošla kroz sve to i jako dobro znam o čemu govorim.

Body tehnika je metoda vježbanja i svjesnoga pokreta koja holistički utječe na cjelokupno zdravlje i blagostanje

DRAGAN MATIC CROPIX

Radim to više od deset godina, to je retreat koji služi tome da se osvijestimo, healamo se (liječimo) preko zvuka od 528 Hz, to je dio zvučne, glazbene terapije kojom se bavim sa svojom kolegicom Petrom Crnetić. Također pričamo svoju priču, što je jako važno, kroz nju osvještavamo svoja uvjerenja i sliku o sebi, što je početak svake promjene. U pričanju vlastite priče spoznajemo da puno više znamo o sebi nego što mislimo, a da ne govorim o senzacijama koje se dešavaju pri slušanju tuđih priča s kojima suosjećamo, poistovjećujemo se i shvaćamo da nismo sami. Tako otključavamo dijelove sebe koje smo davno zatvorili i zaboravili, kako bismo uopće mogli preživjeti.

To radim jednom godišnje, krajem ljeta na Hvaru i ta priča traje više od dvanaest godina. To je baš suptilan proces koji volim raditi.

Pitanje prehrane ostavila sam za kraj. Koliko je ona važna?

Ja tu promišljam malo drugačije. Hrana je užasno važna, ali prije nutrijenata važno je shvatiti odnos prema hrani, radost koju nam ona čini, uvjerenje da nas ona deblja ili ne nije dobra za nas. Važna je vibrantnost hrane kao i uvjerenje je li to što jedemo dobro ili loše za nas. Hrana je često kompenzacija za mnoge stvari koje su nam previše ili koje nam manjkaju. Ona je svakako dio ove naše ukupne holističke priče.