Nekim ljudima krivnja zbog onoga što su učinili u prošlosti, ili su im rekli da su krivo učinili, ne da mira. Ne mogu oprostiti sebi i vjeruju da ne zaslužuju empatiju, ljubav, oprost. Osjećaju se kao da je taj čin napokon bio potvrda da su loša osoba i da od tada nadalje zaslužuju da im se događaju loše stvari.
SAMOKAŽNJAVAJUĆI SUSTAV
Iako se krivnja doima kao teška emocija, jedan je od glavnih pomagača u našoj ranoj socijalizaciji. Čak i oni koji su imali lijepo djetinjstvo mogu se sjetiti ponekih situacija u kojima bi im roditelji ili drugi autoriteti kao djetetu izazivali krivnju. Kako si mogla to učiniti? Sram te bilo! Samo se zločesta djeca svađaju, tuku, zaboravljaju stvari, ne uče itd. To je cijena odrastanja. Taj proces često nas je učio da bolje sagledamo što je loše u nama, da bolje vidimo mane u drugima, da osudimo te mane kad ih pronađemo, da osudimo sebe što imamo neke od tih mana. I što je najbitnije za ovu temu - da sebe kaznimo ako to ne promijenimo. Zna se što je ono što dobri ljudi čine. Da bismo bili voljeni, moramo biti dobri prema kriterijima onih koji ih postavljaju. I što je još teže, da bismo bili dobri, moramo biti i kažnjeni - bilo od drugih, bilo tako da kaznimo sami sebe. Bez kazne nema dobrote. Kasnije više nije ni potreban neki autoritet koji će nas kažnjavati, to postane internalizirano u nama te imamo vrlo strog samokažnjavajući sustav koji se aktivira kad god skrenemo s puta. Taj bi se sustav mogao nazvati jednom riječju - krivnja. Svrha krivnje nije nužno nešto loše. Ona je tu da nas održi dobrima. A održava nas dobrima kako bismo zadržali ljubav.
Pa koliko puta nam se dogodilo da kad pogriješimo, ta nam ljubav bude uskraćena. Iako krivnja donosi puno više štete nego koristi, taj prvi poticaj, zašto je uopće nastala, u nama je drži vrlo snažno ili je pak mi ne puštamo. Zapravo prihvaćamo da zaslužujemo kaznu koja nam slijedi, inače se ne bi sve tako događalo. Tako prihvaćamo to što odustajemo od života na razne načine jer smo se nekada ogriješili o sebe ili o druge. Zbog neke pogreške vjerujemo da zaslužujemo kaznu i da zaslužujemo patiti. "Tako mi i treba", govori taj unutarnji glas. Ponekad iz onoga što smo učinili ili rekli izvučemo lekciju, naučimo što više nećemo činiti ili reći, no krivnja baci sidro i ne da nam da otplovimo u tom smjeru. Zato je krivnja oblik samodestrukcije. Što je krivnja ustvari? To je emocija koja nam govori da smo učinili nešto što ne bismo rado ponovili. Čini nas svjesnima (savjesnima) da smo učinili nešto što je povrijedilo ili moglo povrijediti druge ili nas same. Kajanje zbog onoga što smo učinili drži nas još dugo u toj patnji. Kajanje nas drži za taj događaj iako smo već spoznali da to više nikad ne bismo ponovili, što je svrha savjesti. Nakon toga krivnja više nema svrhu, ne usmjerava nas više u nekom pozitivnom smjeru, nego nas zadržava u svojoj zamci.
OTPUŠTANJE KRIVNJE
Zato je prvi korak u procesu otpuštanja krivnje da shvatimo što je krivnja i da ona više ne čini nikakvo dobro. Nema sad tu više nikakve svrhe koja će nas popraviti, krivnja koju osjećamo sada je samo oblik samodestrukcije. Preuzmite odgovornost samo za onaj dio i kojem ste vi pogriješili, no ne tako da se posramljujete, nego da biste dobili uvid kako to promijeniti u budućnosti. Možda da niste tako pogriješili, ne biste ni znali kako biste trebali postupiti. Možda u tom trenutku niste imali dovoljno snage, znanja, zrelosti, dovoljno nečega da postupite drugačije. I vjerojatno, da se opet vratite tamo, ne ovakvi kakvi ste sada nego onakvi kakvi ste bili tada, opet biste učinili isto, jer vam je nedostajalo određeno iskustvo. Možda ste bili u emocionalnom stanju koje je alarmiralo na opasnost i postupili ste tako da se obranite od srama, straha, napuštanja. I nemojte misliti kako bi, da ste napravili drugačije, budućnost ili rezultat bili drugačiji. Vi to ipak ne možete znati. Možda bi sve bilo isto i da niste pogriješili. Krivnja nas sada nekako tjera da vidimo razne opcije kojima smo mogli pribjeći - mogla sam se smiriti, mogla sam prespavati, mogla sam otići, ostati..., no mi tim opcijama u to vrijeme iz nekog razloga nismo imali pristup. Lako je gledati u prošlost sa svim benefitima našeg trenutačnog stanja. Da sam tada samo bolje razumjela zašto se moj partner povukao, mogla sam s njim razgovarati, mogla sam ga pustiti na miru, a ne reagirati kako sam reagirala.
POSTATI BOLJA OSOBA
No, istina je, tada niste razumjeli zašto se on povukao i tada niste mogli reagirati kao sad kad znate. Da sam znala da je dijete tada plakalo jer ga je bolio zub, a ne zato što želi ići kući s rođendana, dala bih mu lijek. No, dok niste saznali što ga muči, niste mogli znati. Loša sam supruga, loša sam majka, to su zaključci koje smo tada donijeli. Uostalom, ako si zamjeramo što nismo poduzeli nešto u nekom odnosu, kako znamo da bi ta osoba tada željela s nama razgovarati, da bi željela nešto promijeniti. Nekad i druga osoba mora proći svoj put paralelan s nama i nije fer da samo sebe optužujemo za neuspjeh odnosa. Neki ljudi sebi zamjeraju što nisu dovršili obrazovanje koje su započeli. Sada im se to čini kao praktičan problem koji se rješava tako da zagrijemo stolac, no možda je prije deset godina to bio izazov koji nismo mogli savladati jer nam podrška ili terapija nije bila dostupna, a nosili smo se s teškim mentalnim izazovima. Ne možete očekivati da ćete biti sretni ako ne oprostite sebi. Imajte na umu da mi uglavnom donosimo odluke koje nam se u određenom trenutku čine najboljima, iako ih sad smatramo lošima. Iz one perspektive učinili smo najbolje što smo mogli, i to da nam bude lakše, da se zaštitimo, da izbjegnemo sram, da sačuvamo snagu. Sada je vaš zadatak da postanete bolja osoba, a to nije moguće ako ne naučite otpustiti krivnju i kajanje i prihvatiti da se mijenjamo i da nismo uvijek ona verzija sebe kakva bismo željeli ili trebali biti. Dobro došli među ljude!
DOPUSTITE SEBI LJUDSKOST
Pronađite vrijednost u pogreškama. Istražite što vas je dovelo do toga da tako postupite. Zašto više ne biste to ponovili? Koju vam je važnu spoznaju to donijelo? Postoji li nešto što, da nije bilo te pogreške, nikad ne biste saznali o sebi ili o drugima? Ovaj svijet jednostavno ne postoji bez činjenja pogrešaka. Bez toga ne možemo napredovati. Dopustite sebi ljudskost. Zašto baš vi ne smijete pogriješiti? Ne pretvarajte pogreške u patnju, posramljivanje i samokažnjavanje, to im nije svrha. Istražite sve osude i pretpostavke koje si pripisujete zbog te pogreške. Je li to - loša sam, ne znam cijeniti, ne zaslužujem… Jako često taj gorki osjećaj nemamo zbog događaja ili te pogreške nego upravo zbog tih osuda koje smo iz te pogreške usvojili. Nije bilo toliko bolno ni strašno reći nešto što nismo smjeli koliko je bolno ono što to za nas znači, kakvi smo mi to kad smo to učinili. To je ono što boli. Kazna ima neki rok, svaki zločin ima pripisanu kaznu u nekom trajanju. No ono što vi govorite o sebi nakon tog "zločina" boli još dugo ili vječno. Nekada si predviđamo i budućnost, govorimo kako nikada više nećemo imati takvu priliku i time zatvaramo vrata za promjenu i ostajemo zatvorenik one jedne okolnosti. Ponekad je to bila jedna akcija, jedna propuštena akcija, jedna rečenica. To "loše" što smo učinili stvarno ne znači da smo loši.
Armela Gradac, prof., savjetodavni terapeut za djecu i adolescente
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....