Toliko bih toga htjela napisati na ovu temu, ali idemo redom. Ono što je najvažnije naglasiti na početku, a trudit ću se to ponavljati više puta kroz tekst je da pojam “zdravo za jesti” zasigurno nećete čuti kod bilo kojeg ozbiljnijeg nutricioniste ili dijetetičara. Što je uopće “zdravlje”? Ako zanemarimo komplicirane medicinske definicije, o “zdravlju” možemo razmišljati kao o odsustvu od bolesti. Dakle, ako nešto definiramo kao “zdravo za jesti” vrlo nepošteno aludiramo da će primjenom takve hrane doći do odsustva bolesti te da će krajnji korisnik takvog proizvoda ozdraviti ili zbog toga biti zdrav.
U svim akademskim zajednicama koje obrazuju našu struku, pojam “zdravo” u tom kontekstu ne postoji. Netočno je i vrlo neprecizno o hrani govoriti kao zdravoj ili nezdravoj, što ponekad nažalost ne možemo izbjeći, a posebno kada se radi o slatkim gaziranim napitcima, fast foodu i prerađevinama visokog stupnja, ili pak zdravoj brokuli i mrkvi. Srećom, prerađevine u tom smislu nisu moja današnja tema, ali bit će prilike.
Nije lako ni jeftino proizvesti eko proizvod
Ono što bih htjela istaknuti je veza između termina “zdravo” i termina “eko”, “bio” i “organski” koji u sto posto slučajeva idu zajedno kao tatar biftek i tostirani kruh (pitam se bi li itko u toj kombinaciji promatrao kruh kao nepoželjnu hranu). Činjenica je da je spajanje tih riječi već postala tolika praksa da ćemo u budućnosti morati promijeniti značenje pojma zdravo u kombinaciji s hranom.
Ove tri kratke oznake u načelu znače da je finalni proizvod s tom oznakom prošao sve moguće kontrole kvalitete i sukladnosti sa Zakonom o ekološkoj poljoprivredi. Taj zakon nije jednostavno ispoštovati i ispratiti od početka do kraja. Međutim, postavlja se pitanje, ako je tako teško poštovati pravila, kako to da na tržištu postoji toliko proizvođača eko proizvoda, a sukladno tome još više distributera istih?
Ne radi se tu samo o ponekim artiklima u asortimanu već je stvar otišla toliko daleko da imamo lance koji u svome imenu nose sve te kratice, a još se nadoda i riječ “zdravo”? U ovako maloj zemlji poput naše imamo čak i nekoliko desetaka lanaca takvog tipa. Ja se već godinama nadam da će se netko zapitati “pa tko je tu lud?”, ali ništa se ne događa i sve ide kao podmazano. Takve trgovine su pune, prepune potrošača, cijene artikala skaču do nebeskih visina, a njihov rast se ne smanjuje, dapače, sve je veći. Zabrinjavajuće je što je potreba za takvim artiklima stvar opstanka, doslovce borbe za život. Najčešći kupci su upravo najosjetljivije kategorije poput bolesnih i osoba narušenog zdravlja, pretilih, majke koje imaju želju zaštiti svoju djecu od toksičnog utjecaja prehrambene industrije. Vrlo rijetki su oni koji takvo što kupuju iz luksuza, iako neosporno postoje, ali nisu kritična potrošačka masa.
Uistinu nije lako ni jeftino proizvesti eko proizvod. Naravno da je onda lako zaključiti da takav proizvod mora imati vrtoglavu maloprodajnu cijenu i da je sasvim OK da kilo brašna košta između 12 i 20 kn, jer “to je eko, s njim smo sigurni”. Bilo bi divno kada bi bilo tako, ali nije. Ne da nije, nego nije ni blizu. Mi smo prevareni kao gavran u basni s lisicom. Kako smo prevareni? Pa to je eko, zdravo je, mora biti tako, pa postoji, nitko to nije zabranio? Da, nitko to nije zabranio zato što ne postoji zakonska osnova po kojoj bi netko to zabranio. Jeste li znali da takve trgovine nemaju propisan niti zakonski minimum proizvoda koji nose navedene oznake? Nula, ništa, niti jedan. Mogle bi hladno prodavati sve što prodaje bilo koji trgovački lanac. Naravno, to bi bio skok sa stijene u ponor jer besmisleno se zvati imenom koje implicira zdravlje i vječnu mladost, a unutra je rafinirano biljno ulje. Znate li i da nemaju zakonsku obavezu kontrolirati svoje dobavljače?
Ako prođe, prođe
Postoji i situacija kada odu u veleprodaju pa tamo piše bio i eko, ili čak taj iz veleprodaje kada kupuje direktno od proizvođača samo kupi označen proizvod i kao takav ga stavlja na tržište bez ikakve kontrole? Ništa, nula, nikakva obaveza. Kupiš, platiš, staviš maržu i eto ga na polici. Znate li da svaki, doslovce svaki veliki trgovački lanac, onaj za koje volimo vjerovati da nas truju pesticidima i otrovima, mora po Zakonu imati unutarnju kontrolu kvalitete? Da, moraju garantirati svojom službom, svojim čovjekom, svojom državnom inspekcijom da je proizvod zdravstveno ispravan, ne zdrav, nego zdravstveno ispravan, odnosno da ne sadrži ništa što je opasno za čovjekovo zdravlje te da je u skladu s propisima.
Dakle, veliki igrači moraju garantirati da hrana koju prodaju nema ništa što namjerno narušava zdravlje, a dotični, etiketirani superlativima za zdravlje mogu dodavati riječ “zdravo” svugdje i koliko žele, što znači da svojim poslovanjem upućuju kupca da zbog toga neće biti bolesni ili čak u nekim krajnjim slučajevima kojima svjedočimo da će zbog toga ozdraviti? I još k tome ne moraju ništa kontrolirati? Njihova zakonska obaveza je da se kao subjekt koji ima eko proizvod na svojoj polici moraju prijaviti u lanac ekološke poljoprivrede (kao dio lanca) i kao takvi podliježu službenim državnim kontrolama kvalitete i zdravstvene ispravnosti. Pa ako prođe, prođe, a evo nedavno nije prošlo.
U sjemenkama sezama nađena je nedozvoljena količina etilen oksida koji je sredstvo za zaštitu biljnih ulja. Kao takav uopće nije odobren za korištenje u proizvodnji u Europskoj uniji, a u proizvodima iz uvoza s drugih tržišta određena je maksimalna količina koju takvi proizvodi ne smiju prelaziti. Kod nas je klasificiran kao mutagen, karcinogen i reproduktivno toksična tvar. Svi proizvodi koji nisu odgovarali povučeni su s tržišta. Nisu samo deklarirani trgovci morali povući artikle, već i razni drugi veći trgovački lanci. Postavlja se pitanje kako se njima takvo što omaklo kada imaju unutarnju kontrolu? E pa kod ove tvari stvar je malo složenije prirode. Njene koncentracije određuju se u ovlaštenim laboratorijima koji su izvan granica Republike Hrvatske. To nije ništa neobično, metode su skupe i neisplative pa se koristi outsourcing, što je za jednu malu državu poput naše, skroz normalna praksa. Zato imamo Ministarstvo poljoprivrede koje uredno obavi svoj dio posla. Što je onda neobično?
Neobično je to što, za razliku od velikih trgovačkih lanaca čiji uklonjeni proizvodi nisu imali oznaku eko, deklarirano super zdravi lanci držali su takve proizvode s etilen oksidom oznake eko. Kako to kad nešto što je eko ne smije uopće imati taj dodatak, a ovdje ne da ga ima nego prelazi maksimalne dozvoljene doze? E taj dio je kap koja je prelila čašu. Štoviše, na tim proizvodima pisalo je “organski”. Proizvod koji nije organski potpuno svjesno je završio kao organski na policama, raspoloživ za kupovinu pa finoj organskoj cijeni.
Druga obaveza je da kao trgovci u lancu proizvodnje hrane podliježu obavezi poštovanja HACCP sustava unutar kojeg moraju kontrolirati dobavljača. Što to znači “kontrolirati dobavljača?”. To znači da im dobavljač mora dostaviti certifikate o zdravstvenoj ispravnosti tog proizvoda – dakle moraju pregledati papirologiju. Nevjerojatno je da u našoj državi postoji oko 30 laboratorija za certificiranje proizvoda, a gdje nam je proizvodnja? I kako to da određeni proizvodi padnu baš na onom sastojku čija se analiza ne radi u Hrvatskoj? Suludo je što uopće pristajemo “znati” da s prehrambenim proizvodima “nešto ne štima”, i to prihvatiti kao normalno pa ćemo rješenje potražiti u deklariranim trgovinama nečega što bi trebalo biti dobro. Što nas tek tamo dočeka...
Najbolje što možemo napraviti za sebe je kupovati organsko
Strašno je teško objasniti kako pametno kupiti neki proizvod. Najbolje što možemo napraviti za sebe je kupovati organsko. Ipak, zakonski gledajući, takvo što ne bi smjelo sadržavati ništa potencijalno toksično, ništa čemu bismo trebali određivati maksimalne količine u finalnom proizvodu. S druge strane, kako odgovorno sudjelovati u tome lancu? Kako onkološkom pacijentu rasteretiti organizam i naučiti ga gdje i što da kupuje kako bi se što manje opteretio preradom složenih sastojaka? Kako majci odgovorno preporučiti i uputiti je što je najmanje opasno i najpravilnije izabrati za krhki organizam? Do čega smo se doveli? Gdje je nestala odgovornost, moral, zaštita života drugog bića? Kako ćemo se iz ovoga izvući?
Da rezimiramo, jedino na što se možemo osloniti kod kupovine u takvim trgovinama je moralna vrijednost distributera i njegova odgovornost prema poslu. Čast iznimkama i nekim distributerima koji od samog početka, gledajući unazad nekoliko desetaka godina, uredno i odgovorno posluju štiteći nas na najbolji mogući način. Kako deklariranih namjenskih trgovina tako i naših najstarijih lokalnih distributera. Kod nekih je to možda sreća pa su odgovorne osobe odgovorno obavljale svoj posao, a kod nekih je to ljubav i čista ljudska iskonska posvećenost poslu, ali u moru prevara njih je uistinu premalo.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....