Dan očeva me podsjetio da su greške roditeljstva neizbježne. Ne postoji savršen roditelj, ali postoji dovoljno dobar

Jedna od najvećih životnih lekcija i pomaka unaprijed je spoznaja da ne postoji savršen roditelj. Ni moj, ni onaj tata moje prijateljice iz razreda, ni neka majka iz serije, filma ili knjige. Sve su to ljudi od krvi i mesa sa svojim manama i vrlinama. Naravno, neki su veći gadovi i sramota ih je uopće nazvati ih roditeljem, ali prosječan roditelj je jednako grešan koliko i ispravan.

Nisam kriva

Dobar dio odrastanja i sazrijevanja provela sam zamjerajući im gotovo sve i ne gledajući širu sliku i okolnosti. Okliznula sam se i kad sam počela gledati te iste vanjske utjecaje i njihove kapacitete i mogućnosti pa sam otišla u pretjerano racionaliziranje. Otišla bih nerijetko, u objema fazama, u krivnju. Kao da sam ja kriva za neke njihove postupke i greške. A nisam. Sad vidim da nisam i da nikad dijete ne može biti krivo za preljube, svađe, nesuglasice i nasilje među dvije odrasle osobe. Odgovornost je isključivo njihova, kao i izbor što će i kako će postupiti u nekoj situaciji. Čak i kad pogriješe, što je normalno i ljudski, njihova je odgovornost kako će tu pogrešku ispravljati. Koliko će truda u taj popravak uložiti. Hoće li se potruditi zaliječiti neke rane što prije ili će gurati stvari pod tepih dok taj tepih ne postane kula nasred stana koju će svi zaobilaziti. Pravit će se da ne postoji ta kula usred dnevnog boravka i oni koji su je izgradili i oni koji rastu mimo te kule i razvijaju se u odrasle osobe.

Tako je vrlo često bilo u mom odrastanju i znam da nisam jedina. Nekako je kod nas uvriježeno da se u roditelje gleda kao u bogove samo zato što su nas rodili i da je njihova riječ sveta bez obzira pripadamo li nekoj religiji ili ne. A roditelji su sve samo ne sveci niti bi to trebali biti. Jednom kad shvatimo da to nisu, da su obični ljudi koji rade po principu pokušaja i promašaja bude lakše, a najlakše kad to shvate obje strane. No, ta jednako grešna strana nerijetko baš i zbog tog „ja sam ti majka/otac/bog“ pristupa svaku opasku i kritiku shvaća kao napad. Pa kreneš gutati knedle, micati se, prekidaš odnose, seliš kako bi sačuvao svoje psihofizičko zdravlje jer vidiš da se obraćaš ne bogu nego zidu. Ta duboko utkana transgeneracijska predaja da su oni iznad nas, a ne jednaki nama, ne da ti da se pomakneš s mjesta i možda jednom budeš kvalitetniji roditelj sve dok si pod njihovim krovom. Da, roditelj jest autoritet i zaslužuje neku dozu poštovanja, ali i to ima svoje granice i rok trajanja. I auto koji nas pet puta odere na servisu prodamo, zašto ne bismo raskinuli s onima koji su se na nas opetovano derali, nekad i tukli, neke silovali? Zato što to nije samo auto i zato što dijete u nama to prepoznaje kao ljubav koliko god grozno izgledalo izvana. I sve i kad ti kažu: „E, Ana, ovo nije zdravo.“ ti i dalje nesvjesno čekaš. Tražiš potvrdu i prihvaćanje, želiš tu ljubav koja ti treba. Dijete, ma koliko god godina imalo, uvijek treba i traži svog roditelja. Nazovimo to zovom krvi, genetikom, neuronima, naslijeđem. Za svaki od tih termina postoji more knjiga i istraživanja. Postoje i testovi gdje bi se nerijetko djeca iz sigurnih uvjeta htjela vratiti u nesigurne uvjete samo jer su tamo imali nešto poznato, svoju mamu i/ili tatu. Birali bi potpuno nesvjesno da ih se tuče i omalovažava jer su na to navikli. Umjesto tišine, zagrljaja i ljubavi, vraćali bi se u stari ustaljeni obrazac s poznatim licima, zvukovima i mirisima.

Savršenstvo ne postoji, ali postoji rad na sebi

Nedavno sam čula, na putu do spoznaje da ne postoji savršen roditelj, čak ni izvrstan već „good enough“ i da je to ono čemu treba težiti za dobrobit obje strane. Svijet danas je prebrz, prenakrcan nepotrebnim i teško je balansirati između svega toga pa je grešaka možda i više nego prije. Informacija je svakako masu više, dostupnije su i one točne i one netočne. U moru svega, uslijed hormona i stresa, logično je i očekivano da će roditelj pogriješiti svaki dan i po nekoliko puta. No, kako bi došao do „dovoljno dobar (good enough)“ mora na tome raditi i biti svjestan tih pogrešaka te čim prije i bolje istu ispraviti. Zakrpati, izrazgovarati, ispričati se i kasnije to riješiti sam sa sobom. Ne nabijati si dodatnu krivnju jer danas ili zadnjih tjedan dana ima problema na poslu ili se osjeća loše te nema snage za igranje s vlastitom djecom. Svi ponekad pucamo, nekad i svaki dan barem jednom, ok je i da to vide, kao i svađu u paru, no moraju vidjeti i mirenje i umirivanje. Klinci moraju znati da nismo klaunovi 24/7 te da imamo dobre i loše dane i trenutke, kako bi i oni to kasnije kod sebe prepoznali i znali regulirati. Kako bi znali ispričati se kad je potrebno, ispraviti i povući se da se umire kad i ako im treba.

Prošli tjedan bio je Dan očeva i kako mojeg nema već više od pet godina, taj dan mi je bilo posebno teško. Ne samo zato što mi ponekad jako nedostaje nego i jer nisam na vrijeme imala sve ove informacije i saznanja koja imam danas. Možda bih bila drugačija pa bi i on drugačije reagirao. Možda bismo mogli imati koliko toliko ok odnos, makar u fotofinišu njegovog života. Možda bih osjećala manju rupu u vremenu i imala više lijepih uspomena za podijeliti. Sad više nemam priliku za to, ali imam neke druge jednako bitne. Mogu prihvatiti druge očinske figure u svom životu koje su meni bile dovoljno dobre, primjerice moj Deda. Mogu napraviti sve što je u mojoj moći da moje dijete dobije roditelje s greškama i manama, ali i kapacitetom da iste prepoznaju i ispravljaju greške putem. Dati tom djetetu priliku da se ne boji svojih roditelja i da se na njega ne dere, da nas ne treba gledati kao u božanstva samo zato što smo podijelili stanice. Da se divi nama kao individuama, ali i kao paru te da taj odnos bude neka sigurna i čvrsta baza za druge odnose koje će imati u životu.

Do idućeg puta, čuvajte sebe od bogomdanih roditelja i zagrlite one koji su vam se ispričali kad su povisili ton te to više nisu ponovili.

Zagrljaj,

A.

Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.