Dvojica Hrvata otkrivaju kako su 'upali' na američke fakultete, kako tulumare mladi 'preko bare' i što ih je najviše razočaralo

Mladi, zgodni, uspješni i znaju što žele. Zagrepčani Borna Markušić (20) i Jakov Šuler (20) dugogodišnji su prijatelji, obojica se aktivno bave tenisom još od osnovne škole i uspjeli su ostvariti ono što rijetkima polazi za rukom. Obojica su naime uspjeli upisati prestižne američke fakultete, a u razgovoru otkrivaju zašto su se odluči na taj potez, koliko su učili za prijemni, izgledaju li američki tulumi kao u teen filmovima i zašto im hrana nikako nije legla.

Zašto ste se odlučili na studij u inozemstvu?

BORNA: Imao sam želju za studiranjem u inozemstvu, htio sam vidjeti svijeta, doživjeti drugačiju kulturu i upoznati nove ljude.

JAKOV: Želio sam uz daljnje akademsko obrazovanje nastaviti aktivno trenirati tenis i natjecati se na kvalitetnijoj razini. To u Hrvatskoj u seniorskoj konkurenciji nije moguće.

Kakva je bila reakcija roditelja, obitelji i bliskih prijatelja?

BORNA: Roditelji su me od prve podržavali, dok se obitelji i prijateljima takva odluka činila odveć nerazumna i ponekad nezamisliva (više zbog osobnog stajališta).

JAKOV: Studij u Americi bio je moj dječački san. Roditelji i prijatelji su me podržavali u tome tako da je odabir studija i odlazak u Ameriku bio nešto za što smo se pripremali godinama.

Zašto Amerika? Koje Sveučilište?

BORNA: Zbog poznate prilike u kojoj se tenis inkorporira sa studiranjem, zbog ulaganja u znanost i uobičajeno poznate kvalitete učenja. Studiram biokemiju na University of the Sciences, Philadelphia.

JAKOV: Amerika zato što pruža najbolje mogućnosti za nastavak sportske karijere uz studij. Jaka prva divizija u kojoj se igra tenis ispunjenje je moga sna, a prilikom odabira Sveučilišta želio sam da se nalazi u većem gradu. Gotovo svako Sveučilište u Americi nudi sve programe studija kao na primjer Zagrebačko sveučilište tako da to nije bio problem prilikom odabira. Tijekom prvih godina studija imam mogućnost istražiti razne programe i mijenjati ih te pronaći znanstveno područje koje mi najviše odgovara. Studiram na Chicago State University.

Kakvi su profesori (a u odnosu na naše profesore)?

BORNA: Ne želim uspoređivati naše profesore, ali mogu reći što vidim kod mojih profesora/ica: oni su interaktivni, pristupačni i brižni u vezi našeg razumijevanja i uspjeha. Trude se zapamtiti imena svakom studentu (iako nekad predavanje uključuje preko 120 pojedinca) i zahtijevaju razgovor u četiri oka ako postoji problem u razumijevanju gradiva.

JAKOV: Odlični, njima je zadatak prenijeti znanje na najbolji način i u potpunosti su orijentirani na nas. Uvijek su tu da nam pomognu, susretljivi su. Neke kolegije učim online.

Koliko stoji godina studija (kako se financirate, imate li stipendiju, radite li)?

BORNA: Godina stoji oko 35 000 dolara, imam skoro potpunu stipendiju, a uz to radim kako bih mogao na bilo koji način pomoći kod pokrivanja troškova života u Americi.

JAKOV: Jedna godina studija u Americi košta od 25.000 do 60.000 dolara. Većina stranih studenata financira se preko sportskih stipendija. Zbog obaveza s tenisom tijekom prve godine nisam radio, ali planiram jer se na fakultetu studentima pružaju razne mogućnosti povremenih poslova koje mogu uskladiti sa studijem i teniskim obavezama.

FOTO: SRĐAN VRANČIĆ/HANZA MEDIA

Jakov Šuler

Koliko je Hrvata na vašim fakultetima?

BORNA: Uz mene, na fakultetu su još dvojica Hrvata, ali uvijek se nađe i studenata iz susjednih zemalja kojima se uvijek razveselim.

JAKOV: Jedini sam Hrvat na svom Sveučilištu. Kratko vrijeme pomoćni trener bio je iz Hrvatske.

Kako ste se snašli učiti na engleskom?

BORNA: Engleski nikada nije predstavljao veliki problem. Kroz dva mjeseca jezik je prešao u naviku. Mene je najviše smetalo petljanje jezika i 'traženje' prave riječi.

JAKOV: Engleski mi nije bio problem, puno su mi koristile pripreme za ispite za koje sam se pripremao u Hrvatskoj.

Kako izgledaju ispiti?

BORNA: Ovisi o predmetu. Uglavnom su dugački u količini i vremenu trajanja, neki su na zaokruživanje (biologija), a neki su otvorenog odgovora (kemija, matematika). Fokus je na primjeni kroz probleme i razumijevanje u globalu. Često se prolazi kod pitanja iz ispita radi pojašnjenja moguće dvosmislenih pitanja.

JAKOV: Sve ispite polažem pismeno.

SRĐAN VRANČIĆ/HANZA MEDIA

Borna Markušić

Godina studija je iza vas, jeste li ispunili svoja iščekivanja?

BORNA: Sa studijem sam zadovoljan. Sretan sam zbog načina na koji nas podučavaju i mogućnosti rada u laboratoriju.

JAKOV: S obzirom na organizaciju na Sveučilištu i profesore sve je jednostavno. Položio sam prvu godinu u skladu s očekivanjima i zadovoljan sam dosad stečenim znanjem.

Gdje i s kim živite?

BORNA: Prvu godinu sam živio u domu, koji ostavlja dojam hotela zbog fine arhitekture i čistoće. Od jeseni ću živjeti u stanu blizu kampusa.

JAKOV: Prvi semestar živio sam u domu. Cimer mi je bio teniski kolega iz Italije. U drugom semestru nas četvero iz tenis ekipe iznajmili smo stan. Dakle već prve godine isprobao sam obje mogućnosti i njihove prednosti i nedostatke - u domu je sve organizirano stan i hrana, dok život u stanu zahtjeva brigu o svemu, ali je i komfornije.

Što radite u slobodno vrijeme?

BORNA: Uglavnom učim (smijeh). Kad nađem vremena sviram gitaru, čitam knjige ili odem u teretanu.

Ali isto tako, kako sam već rekao, volim otići u laboratorij pomagati starijim studentima na njihovom radu za doktorat, što je meni praksa. Radi se o istraživanjima raka.

JAKOV: Malo je slobodnog vremena jer, uz obaveze na fakultetu, dnevno treniram 4 sata. No, za druženje s prijateljima uvijek se nađe vremena.

SRĐAN VRANČIĆ/HANZA MEDIA

Doma putuju dvaput godišnje.

Tko vam je najveća podrška? Što vam najviše nedostaje?

BORNA: Roditelji su mi najveća podrška. Zbog njih mi je pružena ova prilika koja nije tako jednostavna kako se čini i na čemu sam im beskrajno zahvalan. Ponajviše mi nedostaje obitelj i prijatelji, naša druženja i opuštanje vikendima.

JAKOV: Roditelji su mi najveća podrška te naravno sestra Maja i baka i djed. Najviše mi nedostaju prijatelji iz Hrvatske.

Kakva je hrana?

BORNA: Nikakva. Ako se hoću kvalitetno hraniti treba mi dubok džep, a studentska menza i hrana općenito je puno lošije kvalitete nego u Hrvatskoj.

JAKOV: Hranim se u domu, a kad sam živio u stanu kuhao sam. Hrana nije dobra u odnosu na hranu u Hrvatskoj. Većina Amerikanaca konzumira brzu hranu koja je nezdrava i deblja.

Kako se u Americi zabavljaju mladi vikendom? Što vam se najviše sviđa u Americi i zašto?

BORNA: Teško mi je prosuditi kako se zabavljaju jer, kako se kaže; tisuću ljudi, tisuću ćudi. Htio bih provesti više vremena tamo prije no što ću moći bolje prosuđivati drugačiju kulturu i društvo. Najviše me se dojmio faks i način kojim se pristupa znanosti i obrazovanju.

JAKOV: Kao na filmu, organiziraju kućne zabave s mnoštvom ljudi koje zapravo ne poznaju. S obzirom na to da nisam punoljetan izlasci u klubove nisu mi dozvoljeni. Nekada odemo na karting, na kuglanje.

Koliko često putujete kući?

BORNA: Doma putujem dvaput godišnje, za božićne blagdane i ljetne praznike.

JAKOV: Kući dolazim dva puta godišnje. Prvi semestar traje 3,5 mjeseci, nakon toga dolazim kući na mjesec dana. Drugi semestar također traje 3,5 mjeseci, a drugi odmor u Hrvatskoj je 4 mjeseca.

Što nakon studija? Hoćete li se vratiti, što planirate raditi?

BORNA: Ne znam. Saznat ću tijekom sljedećih godina. Htio bih se vratiti doma, ali s obzirom na stanje i smjer kojim idemo, ta opcija se ne čini toliko realnom. Htio bih se baviti znanošću i istraživačkim radom na području kemije, biologije, genetike i/ili medicine. Vidjet ćemo.

JAKOV: Nakon studija planiram se vratiti u Hrvatsku. Za sada mi se život u Hrvatskoj čini ljepši. Vjerojatno zato što su mi tu prijatelji s kojima sam odrastao, roditelji i navike koje sam stekao. Amerika je drugačija i svjestan sam da ću u sljedeće tri godine studija imati različite prilike koje nudi ona, a koje će utjecati na moje odluke.

Sigurno ste nešto i naučili u ovih godinu dana samostalnog života daleko od roditelja, domovine i materinjeg jezika…

BORNA: Dobro je to što sam naučio kako biti samostalan i sam se brinuti o sebi, a teško je biti toliko dugo udaljen od obitelji i prijatelja.

JAKOV: Naučio sam voditi brigu o sebi, nije lako. Dobro je osamostaliti se u dvadesetima, preuzeti odgovornosti, ali nije lako.

Što biste poručili mladima koji se sada nalaze na prekretnici svog života i ne znaju kojim putem krenuti?

BORNA: To je teško reći. Iskreno, nemam neki savjet. Treba imati želje za otići tako daleko, praktički s povezom na očima. Bio bih najsretniji kada nitko od nas ne bi otišao van, ali to je naša realnost s obzirom na situaciju u kojoj jesmo.

JAKOV: Slijedite svoje snove i vjerujte u sebe. Ostvarit će se.