Priča 32-godišnje Andreje Mustač iz Oroslavja dokaz je da niti jedna operacija nikad nije "samo" rutinski zahvat. Ono što je trebao biti zahvat ispravljanja deformacije Hallux valgusa, odnosno čuklja, šest mjeseci nakon kojeg se trebala vratiti svom poslu i uobičajenim aktivnostima, pretvorilo se u tri operacije, mjesece pa i godine neizvjesnosti, bolova, terapija, stresa, nespavanja, infekcija... Nesavjesnom liječenju, kako ga naziva, uspjela je stati na kraj tek odlaskom privatniku na zahvat "popravljanja", nakon čega je trebalo smoći fizičke i mentalne snage da se pokuša vratiti svom normalnom životu. Srećom, Andreja je za to bila dovoljno jaka pa čak je i to svoje ružno iskustvo uspjela pozitivno iskoristiti kako bi educirala druge o važnosti brige za zdravlje stopala, ali i o rizicima koje operativni zahvati nose, a o kojima se ne govori dovoljno.
Treba znati stati
Iako su u njezinoj obitelji s mamine strane gotovo sve žene imale čukalj, Andreja do 24. godine nije imala vidljivu deformaciju. Čak se nekako i nadala da ima "tatina stopala" pa da je neće zadesiti taj problem. Nažalost, nije bilo tako. Moguće je, kaže, da se tijekom godina kroz sport i svoje brojne aktivnosti uspjela nekako prilagoditi, no kad je sve postalo preintenzivno, deformacija se ipak javila.
- Oduvijek sam bila izrazito aktivna, bavila sam se trbušnim plesom, standardnim plesovima, karateom, rukometom u školi, a onda sam 2013. otkrila jazz dance u koji sam se zaljubila pa sam vrlo brzo s tri treninga tjedno prešla na svakodnevne treninge u kojima sam uživala. No, sve je počelo kad sam 2015. radila kao sportska animatorica na moru i tada me, usred sezone, pedala bicikla udarila u kost - prisjeća se Andreja, koja je tek tada shvatila da joj je deformacija počela biti vidljiva na desnom stopalu i onda je, kaže, napravila veliku grešku. Umjesto da je otišla na bolovanje, stisnula je zube, uzela tablete protiv bolova, stavljala gelove s ublažujućim efektom i nastavila normalno raditi vrlo intenzivan posao još dva mjeseca. Kad se najesen vratila u Zagreb i obavila preglede, liječnici nisu mogli vjerovati da se tako velika deformacija, s ukočenošću palca više od 30 stupnjeva, razvila tijekom samo nekoliko mjeseci.
- Zato sad stalno govorim ljudima koliko je bitno da, kad se dogodi ozljeda, stanu i dopuste tijelu da se oporavi - ističe Andreja. Ortopedica joj je tada rekla da što duže izbjegava zahvat jer je mlada, a to ima utjecaj na cijelo tijelo. Savjetovala joj je da nosi udobnu obuću, ide na fizikalnu terapiju, izvodi vježbe i propisala ortopedske uloške koje je nosila samo kratko vrijeme jer su joj smetali.
Ipak je potrebna operacija
- Druga greška mi je bila to što sam nastavila neprilagođeno opterećivati svoje deformirano i bolno stopalo svakodnevnim treninzima. Tada sam čak plesala i u jednoj predstavi, vodila ritmiku za djecu, položila za fitnes instruktoricu, vodila aerobik treninge nekoliko puta tjedno... I tako sam naredne četiri godine nastavila opterećivati stopalo, nisam otišla na fizikalne terapije i to je povećalo deformaciju, a bolovi su postali kronični i svakodnevni, noću i danju - opisuje svoje stanje Andreja kad je 2019. otišla na kontrolni pregled.
- Ortoped koji me tada pregledao čudio se kako uopće hodam s takvom deformacijom, a ja sam u tom periodu vodila svoje treninge, trenirala kod druge trenerice i još vikendima planinarila. Odmah je rekao da je potreban zahvat nakon kojeg slijedi od četiri do šest mjeseci oporavka, a da će za povratak sportu trebati oko osam, devet mjeseci - kaže Andreja koja se zbog velikih bolova odlučila za zahvat te je u veljači 2020. operirana. Mjesec dana nakon zahvata proglašen je lockdown pa je kontrolni postoperativni rtg obavila tek mjesec dana kasnije, čim su bolnice otvorene za najnužnije slučajeve. U međuvremenu je putem e-maila bila u kontaktu s ortopedom koji joj je savjetovao da polako počne opterećivati stopalo kako ne bi došlo do atrofije mišića. Na tom kontrolnom rendgenu joj je rečeno da je sve u redu i da nastavi još više opterećivati stopalo, iako se, kaže, poslije pokazalo da se već na toj snimci vidjelo da kosti nisu dobro spojene jer je došlo do pogreške u izvođenju zahvata.
Krivo spojeno
- Kad sam šest mjeseci nakon operacije došla na drugi kontrolni pregled, ortoped mi je rekao da je sve užasno pomaknuto, da mu se to nije nikada dogodilo i da, nažalost, trebam drugi zahvat te da me može operirati za mjesec dana kad ima slobodni termin - kaže Andreja dodajući da joj je intuicija i samoj govorila da nešto nije u redu, a čak joj je i jedna fizijatrica u toplicama dva tjedna prije tog pregleda rekla: "Mislim da to baš nije dobro napravljeno".
- Ona je bila prva osoba koja je potvrdila ono što sam ja cijelo vrijeme sumnjala jer su ti bolovi bili nepodnošljivi, nisam mogla podnijeti ni plahtu na stopalu. Bila sam u šoku i svijet mi se srušio kad sam saznala da mi treba drugi zahvat šest mjeseci nakon prvog. Ja sam u tom trenutku bila nezaposlena, nisam imala pravo na bolovanje, a preda mnom je bilo novih pola godine oporavka. Tada sam psihički totalno pala i samo sam htjela da netko drugi umjesto mene odluči jer ja nisam znala što da radim. Privatno takav zahvat stoji oko 2.000 eura, koje nisam imala, a znala sam da će, ako idem u sustav i čekam termin kod drugog ortopeda, to opet trajati nekoliko mjeseci - objašnjava Andreja zašto je odlučila opet ići na operaciju kod istog kirurga.
Opet pogreška
Prije zahvata liječnik joj je rekao da će trebati uzeti kost iz zdjelice jer joj je kod prvog zahvata ispiljen dosta velik dio kosti pa bi sada dio kosti nedostajao. Iako to na kraju nije napravio i na rendgenu se vidjelo da ima rupu i da nedostaje dio kosti, isprva se činilo da je sve prošlo dobro. Međutim već kod drugog previjanja Andreja je primijetila i rekla liječniku da joj stopalo otiče, čemu on nije pridao važnost.
- Prije trećeg previjanja stopalo je već jako nateklo i, kad je maknut zavoj, vidio se težak hematom, korak do sepse, što znači da sam došla u zadnji čas. Liječnik je to sanirao, stavio me na dva antibiotika i zatim sam tjedan dana dolazila svaki drugi dan na pregled iz Oroslavja, s petog kata zgrade bez lifta - priča Andreja, ističući da je sve bilo u redu dok je antibiotik djelovao, ali onda je nakon par dana na rezu nastao mali mjehurić koji se počeo povećavati i tri mjeseca nakon operacije, u prosincu, je pukao pa je do treće operacije u ožujku imala otvorenu ranu i konstantno povišenu temperaturu.
- Tada mi je pukao film, bila sam ljuta, nisam mogla vjerovati što se događa jer mi je ta tri mjeseca liječnik stalno tvrdio da moje tijelo odbacuje titan, da imam neku alergijsku reakciju i uspio me uvjeriti da je tkivo osjetljivije jer je to već drugi zahvat u kratkom periodu - kaže Andreja. Sastavila je potom e-mail u kojem je opisala svoju situaciju, priložila rendgenske snimke i sliku otvorene rane te poslala na adrese sedam privatnih ortopedskih klinika.
Napokon netko zna što radi
Od većine je dobila isti odgovor: da je u pitanju sporije zarastanje kosti uzrokovano infekcijom kosti te da sasvim sigurno treba operativni zahvat.
- Ortoped koji je radio u Lovranu mi je objasnio da su mi s implantantom unijeli bakteriju. Kasnije je biopsijom utvrđeno da je riječ o bakteriji koja inače normalno živi na našoj koži, ali ako uđe u organizam, stvara velike probleme. Drugim riječima, pretpostavlja Andreja, netko na zahvatu nije dobro očistio njezino stopalo. S obzirom na to da bi u Lovranu morala čekati na novi zahvat oko šest do devet mjeseci, i to s takvim bolovima i otvorenom ranom, odlučila se za zahvat u privatnoj klinici kod dr. Ivana Rakovca u Poreču. - Ponudio mi je da mi u jednom zahvatu izvadi inficiranu kost i implantat, da počisti inficirano tkivo i da u istom zahvatu stavi novi implantat, što je stajalo tadašnjih 25.000 kuna, ali isplatilo se. I učinio je ono što prijašnji kirurg nije, uzeo je djelić kosti iz petne kosti da bi popunio rupu - priča Andreja ističući da je konačno sve ispalo super i rendgen je pokazivao da kost polako srasta tijekom šest tjedana oporavka. No, njezinim mukama tu nije bio kraj jer joj je dijagnosticiran Sudeckov sindrom koji obuhvaća pojačanu bol, poremećaj cirkulacije, veliku otečenost, neurološki poremećaj i veću atrofija mišića te u ovom slučaju lokaliziranu demineralizaciju kostiju, što je bila posljedica infekcije. No, doktor joj je rekao da će se to riješiti fizikalnom terapijom i, srećom, oporavak je dalje išao dobrim smjerom.
- Mjesecima nakon zahvata sam imala povišene temperature i na kraju se pokazalo da su svi ti stresovi, neprospavane noći, bolovi i ogromna količina antibiotika bili okidač za hipotireozu i hašimoto, pogoršanje endometrioze, propusnost crijeva i SIBO. To je sve bila jedna sistemska upalna bolest, moje tijelo je tako reagiralo na sve te stresove - opisuje Andreja.
Idite uvijek prvo fizijatru
Uz uporno i dosljedno provođenje vježbi za oporavak Andreja je pokrenula i Instagram profil 2021. s namjerom da ljude informira što sve operacija stopala obuhvaća, od onog prije operacije i tijekom boravka u bolnici do ranog i kasnog postoperativnog oporavka, no tada je otkrila barefoot movement i podijatriju.
- To je grana medicine koja je u nekim dijelovima svijeta jako napredna. Kod nas se pod podijatrijom smatra čista estetika, poput uraslih noktiju i slično, no postoji i funkcionalna podijatrija koja naglasak stavlja upravo na vježbanje i to preventivno vježbanje. S tim sam proširila asortiman vježbi koje sam već znala i zapravo sam svoj Sudeckov sindrom izliječila upravo vježbanjem - kaže Andreja koja je tada zaključila da je bolje da svoju energiju, umjesto u borbu sa zdravstvenim sustavom, utroši u širenje znanja koje je stekla kroz vlastito iskustvo. Sada je, kaže sigurna kako ne bi, da ja znala za te vježbe i za barefoot obuću, niti došla do toga da mora na operaciju.
- Čim postoji neki problem sa stopalima, ljude se, pa čak i malu djecu, šalje ortopedu, a ne fizijatru. Ja svima savjetujem "Idite fizijatru, fizioterapeutu!". Ortopedi su prije svega kirurzi, a kad jednom odeš na zahvat, to utječe na tetive, na živce, na krvne žile, na cirkulaciju.... Taj operirani dio tijela nikada više nije isti. Vjerujem da što prije krenete s vježbama možete puno toga poboljšati, ako ništa onda barem smanjiti bol i odgoditi zahvat - poručuje Andreja.
Zašto barefoot
- Stopala imaju tisuće živčanih završetaka koje je važno stimulirati. Što više podražaja dobivaju ti receptori, to više stimuliramo moždane vijuge, dajemo informaciju našem mozgu o tome kako se kretati i naš mozak onda daje informaciju ostatku tijela kako da se kreće. Nošenjem moderne obuće, koja je puna amortizacije i s povišenim petama čak i za sve manju djecu, djeca uopće ne primaju podražaje. A ako ne primaju dovoljno podražaja i dovoljno raznolikih podražaja, djeca su šlampava, ne znaju se kretati, trčati... U kasnijim razredima se, na primjer, vidi da ne mogu čučnuti do kraja jer su im tetive jako statične i smanjena im je pokretljivost zglobova - objašnjava Andreja koja potiče da i mi odrasli i djeca, kad god je moguće, hodamo po travi, po kamenčićima, stijenama, zemlji jer se tim različitim podražajima razvijaju pokretljivost i koordinacija.
- Tu se uklapa i barefoot obuća koja je dovoljno široka, tanka, fleksibilna i ravna, da omogućava stopalima bolju stabilnost, pokretljivost i primanje brojnih podražaja - dodaje Andreja koja se dosad odlično oporavila, s tim da joj je ostala smanjena pokretljivost operiranog zgloba pa može hodati, ali ne i trčati. Ipak, vratila se vođenju treninga, koje je prilagodila svom stanju pa se više bazira na razvoju snage, stabilnosti i pokretljivosti cijelog tijela.
- Sada pomažem ljudima da kroz neke pametnije treninge rade na svojoj pokretljivosti, što im daje bolji osjećaj i omogućuje bolje kretanje - kaže Andreja koja i dalje kroz svoje praktično teorijske edukacije uči ljude o zdravlju stopala, o njihovom velikom utjecaju na ostatak tijela, kao i o važnosti preventivnih vježbi i utjecaja vanjskih faktora, poput obuće.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....