Živimo u svijetu ljudi koji žude da budu prepoznati. Da ostave svoj trag. Da posluže kao uzor drugima...
 Getty Images/iStockphoto
PITAM SE

Jesmo li danas uopće uspjeli ako svoj život nismo pretvorili u neku inspirativnu priču, žudeći za pratiteljima?

Jeste li primijetili koliko danas ljudi žude za odobravanjem vlastitih rečenica, slučajnih misli i koliko su posvećeni pomnom građenju slike o sebi kojom se prezentiraju?


Piše: Jana Krišković Baždarić, glavno pero bloga 33etc.blog


Danas je jako moderno definirati samoga sebe. Biti neka vrsta uzora. Idola. Drugima davati do znanja koliko ti je duša široka, a um tolerantan. U natuknicama isticati ono što bi uvijek, i ono što ne bi nikada. Nabrajati svoja bogata iskustva i istine koje su iz njih proizašle. Koji ti je stav o ovome, a koji o onome. Što osuđuješ, a što odobravaš.


Najveće razočaranje

Čovjek je danas uistinu inspiriran samim sobom. I sve to nerijetko zvuči, ili izgleda jako dobro. Sve do trenutka dok ne sjedneš nasuprot tog istog čovjeka i u doticaju s njim strpljivo čekaš da sve te njegove definicije ožive. Da ih osjetiš. Dosadašnje iskustvo mi je pokazalo da su svi oni visoko definirani ljudi u pravilu najveće razočaranje.

Ne ostvaruju se u dodiru s drugima, a nakon nekog vremena ti se učini kako ne rade ništa drugo nego već presitim ustima vlastitog ega prinose žlicu viška. Uz njih se osjećaš nevidljivo, jer si im potreban samo u obliku očaranog promatrača.

U svoj širini svoje duše i uma zatvorili su sve prolaze prema drugima. Pa se zapitaš, treba li živjeti tako? Treba li prestati biti otvoren prema drugome i uskratiti mu bilo kakvu priliku da te nečemu poduči iako možda zna i manje od tebe? Zamijeniti komunikaciju prezentacijom? Definicijom zazidati svaku mogućnost da te dodir s drugim svaki puta barem malo izmijeni.


Prošlo je vrijeme velikih umova, iako mnogi danas žude njima postati

Od svih njih smo ponešto ukrali i prisvojili. Naposljetku, živimo u vrijeme plagijata. Veliki umovi nam više nisu potrebni, jer smo veličinu njihovih misli sveli pod javno dobro i online samoposlugu.

Jesi li danas uopće uspio ako svoj život i životna iskustva nisi uspio pretvoriti u neku inspirativnu priču, žudeći za sljedbenicima? Zašto želimo da nas slijede? Da nam vjeruju? Da ih inspiriramo?

Od trenutka u kojem je netko rekao onu umilnu rečenicu - na ovome svijetu ima mjesta za svih, svi mogu biti ono što žele ulože li u to dovoljno truda i volje, granice ne postoje - neki su same sebe shvatili zaista preozbiljno.

Živimo u svijetu ljudi koji žude da budu prepoznati. Da ostave svoj trag. Da posluže kao uzor drugima. Ljudi koji su se u toj svojoj žudnji udaljili od svega što bi ih takvima moglo učiniti. Jer nečiji život mijenjaš onda kada si za to imao najmanju namjeru i plan. Uzor postaješ vlastitim ponašanjem u doticaju s drugim. Tek tada tvoja istina i iskustvo može dotaknuti nečije misli i motivaciju da učini drugačije. Bolje. Hrabrije.

Čovjek ostaješ u svakoj onoj svojoj nesigurnosti i nesavršenosti koja i služi tome da dokaže da si ostao čovjek. Sve drugo je samo crna tinta na papiru. Nešto što jako dobro zvuči i nešto što bi trebalo tako. Netko tko u konačnici nikada ne bi želio postati...



Janu i njezine tekstove možete pratiti i na njezinom blogu 33 etc.blog, Facebook stranici @33 etc. i Instagram profilu @jana_33_etc


Linker
28. studeni 2024 05:22