Djeca su u školama sve češće predmet ismijavanja zbog stvari koje imaju, odnosno nemaju.
 Foto: iStock
Dnevnik cure iz grada

Kad marka postane važnija od čovjeka

U srednjoj je jedna prijateljica imala za kesten pire u Vinceku. Pazite, svaki dan. A bila je 1992. Jela je i pravi sendvič iz kantine u Habdelićevoj. Onaj s listom salate, komadom salame i sira. I danas mi sline cure kad se sjetim. Ja sam imala dvije kune za slanac svaki dan. Dovoljno.

Čitam tekst o učenici šestog razreda koja nema iPhone i svi je šikaniraju u školi. Nema ni Diesel hlače, kaže. Ujutro joj je mučno kad mora u školu od stresa.

Ja isto nemam spomenute traper hlače. Papreno su skupe, što je je. Istina, ujutro isto ponekad osjetim mučninu kad vidim svoj ormar s odjećom, ali to je pak neka druga priča. Mene, da vam budem iskrena, baš briga za marke, briga me i za to što drugi misle o tome. Ma briga me općenito. No, ja sam odrasla u drugim vremenima. Valjda.

Na Trnju '80-ih najveći je problem u školi bio ako si dolazio poderan ili ti je odjeća imala miris po vlazi. Iako tad nisam ni znala da je vlaga u pitanju... Ta jadna djevojčica iz razreda dolazila bi svaki dan okružena istim smradom. Svi su joj se smijali, ne znajući da ništa nije kriva. Jednom je netko spomenuo da je problem u njenoj oronuloj kući pa smo se malo smirili u optužbama.

Na skijanje s loncem sarme

Ja sam za užinu redovito nosila sendvič sa šunkom, a susjeda s prvog kata s polijem. Moja baka je tvrdila da je poli sirotinjsko jelo i da nije zdravo. No, nisam je puno slušala. Gotovo svaki dan bih se mijenjala s prijateljicom. Njoj šunka, meni poli. I svi bi bili sretni. Kakve usporedbe, kakva zavist!

Voljela sam u školu donositi šarene gumice sa skijanja u Austriji. Bila sam jako važna s njima. Toliko su mirisale da je čak i njihovo grickanje bilo finije nego onih običnih.

No, nisam se posebno hvalila s tim skijanjima. Nismo to smatrali nekim posebnim luksuzom. Utrpali bi svake zime u naš Yugo lonac sarme, a tamo bi jedva potrošili koju kunu. Na skijalištu nam ne bi padalo na pamet tražiti neku od onih slasnih 'germ knedli', koje su jeli ovi boljestojeći.

Jeli smo faširance iz Zagreba s kajzericama po kunu. Kupili bi jedan čaj na nas nekoliko, čisto da nas ne otjeraju iz restorana. Da odmorimo noge u pancericama. I nećete vjerovati, ali ja te knedle još nisam probala, ni sad kad su bile na zagrebačkim štandovima. Ma žao mi je da se ne razočaram.

Taman dovoljno za slanac svaki dan

Bilo je to 1989., mama nije uspjela skupiti za skijanje pa su nam prijatelji, koji su tad imali više, poklonili kuvertu pod bor. S iznosom za skijanje. Da i te godine možemo skupa. Bila sam sretna tad.

Točno smo znali što imamo i to nam je bilo dovoljno. U srednjoj je jedna prijateljica imala za kesten pire u Vinceku. Pazite, svaki dan. A bila je 1992. Jela je i pravi sendvič iz kantine u Habdelićevoj. Onaj s listom salate, komadom salame i sira. I danas mi sline cure kad se sjetim. Ja sam imala dvije kune za slanac svaki dan. Dovoljno.

Neki su pili i gusti sa šlagom. Eh, to je tek bila obijest. Možete li zamisliti koliki džeparac trebate imati da si i taj šlag priuštite?

No, nitko nikome nije bio zavidan. Većini je bilo itekako jasno da se stvari ne sude po koricama. A bili smo samo zaneseni srednjoškolci.

Kad sam htjela na svoj prvi koncert znala sam da je besmisleno i pitati mamu za novac. Pa sam uzela neke knjige biblioteke Vjeverica i s prijateljicom odnijela u antikvarijat. Bilo mi ih je žao, ali sve je imalo svoju cijenu.

Djeca sad samo traže još

Često netko iz društva ne bi imao za ulaz u Kulušić, pa bi svi skupili svoj sitniš i platili. Svima je bilo potpuno jasno zašto naša draga prijateljica, netom izbjegla iz Sarajeva, dok su roditelji ostali u okruženju, nema originalne 'Marte' nego neke bezvezne. Stvarno su bile ružne. Ali to je ionako bilo potpuno nebitno.

Ne kažem da je rat dobar, da je vrijeme oskudice sretno vrijeme, ali bar smo svi bili sretni i s malim.

I što se od tad tako pogrešno desilo? Gdje smo tako dramatično skrenuli krivo? Zašto uopće roditelji kupuju djeci skupe pametne telefone, zašto se svi natječu u tome tko će kupiti skuplju odjeću i organizirati skuplji rođendan u igraonici?

Zašto se ljubav i roditeljska pažnja tako olako mijenja novcem? Djeca samo traže još i još, a stariji, koji imaju sve manje vremena za njih, peru savjest s novim stvarima. I stvara se strava i užas, koji će samo postajati sve gori ako ne stanemo na loptu.

Bitno je kakav si čovjek

Jer, nije samo problem u tim dječjim glavama uvjerenima da si loš bez mobitela vrijednog jednu prosječnu plaću, puno je veći problem u roditeljima koji su ih u to uvjerili. Ili ih ne razuvjeravaju.

Problem je u svakom odraslom koji svom djetetu barem triput (kažem triput, a mislim stotinu puta) do srednje škole ne kaže 'Nisu bitne stvari. Nije bitno materijalno. Bitno je kakav si čovjek'.

I da ne ostane samo na riječima, nego da na svom primjeru to i dokaže. Uistinu je samo bitno kakav si čovjek. Dobar ili loš. Dobrom je samo nebo granica, a loš se koprca u svom mulju. I nažalost povlači i ostale za sobom. Ako nisu dovoljno jaki da se otrgnu. Roditelji, otrgnimo djecu, mi jedini to možemo!

Linker
01. prosinac 2024 00:29