Kad sam naučila kako skinuti ruksak koji nije moj, postala sam slobodnija i jača

Sjećam se trenutka u kojem sam stajala u tramvaju kod Mimare, godinu dana nakon početka tjelesno orijentirane terapije, i pomislila: „Zašto idem? Jel‘ sad dosta?“ Osjetila sam dosadu i zasićenje. Terapija mi je postala rutina. Osjećala sam da sam dovoljno dobro, da je vrijeme da prestanem ili promijenim smjer. Nisam bila sigurna ni da terapija još ima smisla.

U tom trenutku, terapeutkinja mi je odgovorila: „To je normalno, kao kad si u stabilnoj vezi i osjetiš onu sigurnu dosadu.“ Možda je to bila točno ta stabilnost na koju nisam bila navikla. Možda je to bio prvi put da sam prihvatila da terapija djeluje, da nije nužno uvijek uzbudljiva, ali da me vodi prema unutarnjoj ravnoteži. U tom trenutku nisam znala, ali tek tada je počelo pravo olakšanje, jer sam dozvolila terapiji da djeluje na dubljoj razini.

S ovom vrstom terapije vidjela sam cilj

Kako vrlo vjerojatno imam ADHD (nekad su za mene u djetinjstvu govorili da imam „crve u guzici“) nije mi lako sjedala situacija da terapija djeluje i da mogu na sebe biti ponosna jer sam dogurala godinu dana. Ne, to nije značilo da je kraj mojoj terapiji bio blizu, već da sam konačno pustila da djeluje i da su mnoge stvari sjele na mjesto iz kojeg se tek istinski moglo početi raditi. Iako i ta prva godina nije bila laka, odustajalo mi se skoro svaki put ili prije ili za vrijeme termina, tvrdoglavo sam biće i tjeram kad vidim cilj. S ovom vrstom terapije ja sam cilj vidjela, ali i put. Nikad mi taj cilj, ma koliko put bio strašno težak i bolan, nije izašao iz vidnog polja. Moj cilj se čak i izmijenio tim putem, poprimio neke druge, jasnije oblike koje sam mogla napokon imenovati. Od rečenice: „Ja sam došla da proplešem“ stigla sam, istim tim putem i ciljem do „Ne moram sve sama. Imam podršku. Prihvaćam. Vidim što mi radi i da nije dobro za mene. Ne dam na sebe. Mogu i želim biti sretna.“

Ne, ples nije izostao, samo su se putem iskristalizirale sve prepreke koje su ga ostavile tamo negdje duboko u prošlosti.

‘Ruksak‘ koji nije moj

Nekoliko godina prije nego što sam počela s terapijom, netko mi je rekao da nosim ruksak koji nije moj. Figurativno, naravno, i tek tada mi je počelo sjedati koliko tereta sam preuzela ne želeći već situacijski i jer nije bilo drugog načina. Tereta koji nije bio moj, tereta koje ni jedno dijete ne bi trebalo preuzeti i tereta koje nitko ne bi trebao tuste godine kroz život nositi. Taj isti ruksak, redovitom terapijom postajao je lakši, ali čupanje stvari iz njega kako bi olakšao, nije išlo linearno ni jednostavno. Ni sama nisam znala što je sve u njemu, kao što ni sad, četiri godine redovite terapije kasnije ne znam točno do u detalj čega još ima. Sad imam i godinu završene iste te škole iza sebe, u nadi da ću još produbiti taj proces i kasnije pomagati drugima da se riješe svojih ruksaka, sabotaža i kočnica.

Pronalazak odgovarajuće terapije je proces

Je li lagano? Ponavljam, nije. Za početak, nije jednostavno ni odabrati pravu vrstu terapije za sebe. Primjerice, ja sam za tjelesno orijentiranu integrativnu psihoterapiju znala i ranije, no nekako s njome nisam, barem ne tada rezonirala. Znala sam za neke druge vrste, a neke i isprobala. Zato i postoji 13-15, pa čak i 20 psihoterapijskih pravaca kako bi svatko u skladu sa svojim mogućnostima, s vremenom i iskustvom mogao pronaći nešto za sebe. Nekad nije problem ni vrsta terapije već prostor ili osoba koja terapiju drži. Nekad jednostavno nismo u trenutku života kad bismo radili određenu vrstu terapije već samo, npr. geštalt. I s geštaltom imam dobra iskustva, što opet ne znači da će nekome drugome odgovarati.

Godinama već pišem hvalospjeve o terapiji na koju idem, čak me i moja psihijatrica javno hvali zbog upornosti i vidi promjene pa su mi se ne jednom ljudi obratili za preporuku. Dala bih im konkretne kontakte, lokacije, potrudila bih se i ostala popišana jer njima to nije sjelo. Prestala sam davati preporuke jer ako sam ja mogla sama doći do toga, vjerujem da može gotovo svatko i, opet se ponavljam, pronaći ono najbolje za sebe.

Higijena iznutra je važna

No, ono što ću zauvijek raditi je veličati ljude koji rade na sebi i koji ne odustaju od toga da se osjećaju bolje, a takvi su, nažalost u manjini. Psihoterapija, odlazak psihologu, čak i neki kvalitetan coaching (naglasak na kvalitetan jer svega ima na tržištu koje čezne za novcem) nešto su što gotovo svakome treba barem u nekom periodu života. Nekome je to možda razgovor sa svećenikom ili čitanje knjiga za samopomoć, ali uzalud silno čitanje bez primjene. Psihoterapija je na neki način obaveza poput veze, odnosa ili osobne higijene. Higijena iznutra koja te iznova tjera da mijenjaš stvari i obrasce u životu. Da bolje vidiš i osjetiš sebe, a potom i druge.

Nedavno sam pročitala, citiram otprilike: „Najgore kod šest godina psihoterapije je što sad moram živjeti kao osoba koja iza sebe ima šest godina odrađene psihoterapije.“ Osjetila sam tu rečenicu duboko u kostima, iako je kod mene četiri godine tjelesno orijentirane i nekoliko drugih godina isprobavanja malo jednog malo drugog. Mi koji smo toliko uporni i idemo, što bi se reklo, do kraja, smo rijetki. A živimo u društvu gdje je terapija i dalje ogroman tabu, kao i gotovo sve iz sfere mentalnog zdravlja. Društvo u kojem roditelji i dalje ne vode djecu doktorima i psiholozima da slučajno selo za to ne bi saznalo, jer, nije njihovo dijete ludo. Živimo među ljudima koje je sram priznati da idu na terapiju ili ne idu uopće pa žicaju prijatelje i rodbinu lijekove kako bi im bilo lakše. Da njima to nigdje ne piše jer i dalje ima doktora koji zastrašuju vlastite pacijente njihovim povijestima bolesti. „Bolje da ti to ne piše“ u nekim je ordinacijama krilatica i sramota, sve dok se netko kome je to savjetovano još jače ne razboli ili ode tamo otkud povratka više nema.

Cilj je razumjeti sebe

Pomoći uvijek ima. Na svakom koraku, čak i na internetu. I svatko s pristupom internetu danas ju može pronaći, nekad i besplatno. Ali, mora to znati i htjeti i ostati uporan čak i ako ne nađe nešto za sebe iz prve.

Recimo, moj cilj nikad nije bio samo doći do kraja terapije. Cilj je bio postati osoba koja razumije sebe i svoje sposobnosti, svoj prostor i svoju unutrašnju snagu. Terapija nije nešto što se završava, ona je proces koji traje, ali koji nas neprestano vodi prema boljoj verziji sebe. I zato uvijek ponavljam: zaista nema pogrešnog puta kad odlučiš raditi na sebi, jer na kraju je svakom od nas samo jedno važno - postati sretniji i zadovoljniji u vlastitoj koži.

Do idućeg puta, krenite putem ka pravima sebi, ma koliko on trajao i nelinearan bio.

Zagrljaj,

A.

Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.