SHUTTERSTOCK
PROMJENA ILI PRIHVAĆANJE?

Trebamo li se mijenjati radi drugih? Ili nas onaj tko nas voli treba prihvatiti upravo onakve kakvi jesmo?

Ponekad ljudi zahtjev ili vapaj za promjenom tumače kao da će potpisati samomržnju, a "prihvaćanje" svega našega kao samoljubav


Piše:
Armela Gradac, savjetodavna terapeutkinja


Svi mi, kad odrastemo, želimo biti voljeni i prihvaćeni takvi kakvi jesmo. Što god to značilo. Uglavnom znači da se ne dira u one naše, ne tako svijetle strane. Naravno da sve to počinje tamo negdje u ranom djetinjstvu kad su naši roditelji ili skrbnici žarili i palili našim životom. Tamo i tada uglavnom nitko od nas nije bio prihvaćen kakav jest, što znači da većinom nisu bile uvažavane naše emocije, naše preferencije, naši rasporedi, naše misli i naše želje. Jer, zašto bi, radi se samo o djeci. Uglavnom su naše ljutnje tumačene kao nezahvalnost, naše odbijanje vježbanja matematike kao lijenost. Ako smo se željeli odijevati na neki način, to je bilo neprimjereno za jednu odlikašicu iz uredne obitelji, kad bismo željeli obaviti nešto sami, za to najčešće nismo bili dovoljno veliki ili dovoljno sposobni, a kad smo trebali podršku jer ne možemo sami, onda su nas podsjećali kako nismo više bebe i nemamo što cmizdriti nad prolivenim mlijekom. Kad bismo se željeli igrati vani s prijateljima, bilo je vrijeme za dodatnu poduku iz engleskog koja se skupo plaća, jer to je ulaganje u budućnost itd. Sami ćete nadopuniti niz...


"Svemoćni" roditelj

Obično bi u obitelji postojao jedan član, vjerojatno roditelj, čijim bi se prohtjevima, "znanjima" i vještinama svi ostali prilagođavali. Taj se dio roditeljskog para navodno žrtvovao, brinuo za sve ostale jer ovaj drugi dio tog para nije mogao, nije znao, puno je radio, jako je lijen ili što već. Ovaj "svemoćni" roditelj ustvari bi činio medvjeđu uslugu i sebi i drugim članovima obitelji ne znajući da je njegovo ponašanje potpuno disfunkcionalno. Dijete, naravno, ne može znati što se u toj dinamici događa i čini sve što taj roditelj od njega zahtijeva, postaje tzv. zlatno dijete. Tako se roditelj osjeća voljenim i dobrim roditeljem, a i dijete se osjeća voljeno jer dobiva neku vrstu pohvale za svoje ponašanje. Ako se pak dijete pobuni protiv tih zahtjeva, roditelj riga vatru jer se sam osjeća nepoštovano i nevoljeno, a dijete se osjeća odbačeno, nevoljeno i nedostatno. Tako, primjerice, mladić koji je imao kontrolirajuću majku, a relativno pasivnog oca, počne zanemarivati svoje školske obaveze, odustaje od fakulteta, a kad mu prijatelj ukaže na to što se događa ili dođe na psihoterapiju, zauzima snažan obrambeni stav, proglašava i terapeuta i prijatelja luđacima i lošim osobama, jer zar ga nitko ne može prihvatiti kakav jest i pustiti da živi svoj život kako najbolje zna i umije. Postaje još destruktivniji i za sebe i za druge, ulazi u nezdrave odnose, koristi droge itd. Jer "neće njega više nitko kontrolirati kao mama", "uostalom, ako se ona nije mijenjala zbog potreba svoje djece, neće se ni on mijenjati zbog nekih tamo ljudi. Ja samo želim da me netko uvažava, a ne traži da nešto mijenjam, zaboga!" Apsolutno prihvaćanje apsolutno svega je njegova definicija ljubavi.


Ponavljajući obrazac

Takve osobe su, kažu, povrijeđene na jednom mjestu (u roditeljskom domu), a krvare na nekom drugom (partneru, svojoj djeci). Ta definicija, da je ljubav samo onda kad nas netko prihvaća kakvi jesmo, čak i s disfunkcionalnim ponašanjem, zapravo ponavlja odnos kakav je roditelj imao prema nama. "Ja se ne mijenjam, ti se prilagođavaš, makar ti se ne svidjelo". I tako počnemo primjećivati, osim što drugi negoduju ili pate uz nas, kako ne možemo napredovati, mijenjati kompas, smjer, uvjerenja, način života, navike. Ostajemo zaglavljeni u onom istom lancu u kojem smo bili kao dijete, a i naš roditelj dok je i sam bio dijete i tko zna koliko još generacija prije nas. Nitko se ne usudi prekinuti taj disfunkcionalni obrazac.


Promjena je samoljubav

Ponekad ljudi zahtjev ili vapaj za promjenom tumače kao da će potpisati samomržnju, a "prihvaćanje" svega našega kao samoljubav. Zašto bismo mi nešto mijenjali, nešto prestali raditi, nešto počeli raditi, "uzmi me takvog kakav jesam ili ostavi". A zaboravljamo najvažnije - upravo mijenjanje disfunkcionalnih obrazaca jest samoljubav. "Ako me netko voli, podržat će i moju disfunkciju, jer ja uglavnom i ne znam da je to disfunkcija" - to je vrlo razarajuće uvjerenje, za obje strane. Pitajte alkoholičare i njihove obitelji ili kockare i njihove bližnje.


Što trebamo napraviti

Trebamo si postaviti sljedeća pitanje:

1. Zašto se ustvari ne želim promijeniti, što mi to donosi, koji "čudni" benefit imam od toga da ne idem za svojim najboljim interesima? Samosažaljenje, inat, kontrolu nad nekim?

2. Kako znam da sam/kad sam voljen?

Nitko ne voli prijatelje koji se povuku kad trebaju stati uz nas, ali još se više trebamo paziti drugog ekstrema, one osobe koja ostaje bez obzira na sve, bez obzira nanosimo li bol njoj ili sebi. Biti voljen ne znači isključivo imati samo pozitivne osjećaje u vezi s nečim i nekim. Biti voljen ne znači da se netko uklapa u naše zahtjeve. Možda su roditelji od nas očekivali da žrtvujemo svoje granice za njihove. Dječje granice koje uključuju vlastite misli, osjećaje i želje većinom nisu uvažavane. Jer "kako bismo odgojili dijete ako mu sve povlađujemo! Kako ono može znati što je dobro za njega". Tako majka koja je za kćer, nakon što je djevojka odustala od studija psihologije (primarno ipak majčina želja, kako će se kasnije ispostaviti), kaže: "Ja sam samo željela najbolje za nju". Majka i ne vidi koliko je tu nesreće u samo jednoj rečenici - Ja za nju, ne ona za sebe!


Samožrtvovanje i trpljenje

Ljudi koji su odrastali u takvom okruženju nagrađivani su za samožrtvovanje i trpljenje. Uče ih - nemoj odustati, npr.od fakulteta, ali odustani od svega što želiš i misliš! Tako su ih pripremili da oni to kasnije u životu čine drugima. Oni će često stavljati druge osobe, partnere ili vlastitu djecu u takve situacije, gdje će blaže ili jače prelaziti granice druge osobe. To će onda potvrditi njihovu ljubav - "ili me voli, ako to učini, ili neka ode". Prijatelj nam, primjerice, kaže da bismo možda mogli prestati glumiti žrtvu ili početi vježbati ili naći dodatni posao, a mi umjesto da uložimo napor u to da promijenimo nešto u svrhu našeg rasta i boljitka, počnemo tog prijatelja pasivno-agresivno kažnjavati i igrati igrice s njim. Prijatelj unatoč našem iracionalnom ponašanju ostaje uz nas, a mi se, eto, osjećamo voljeno iako smo i dalje bez posla, bez novca, žrtve okolnosti i slično.


Tolerancija na patnju

Voljeti za takve osobe mora uključivati toleranciju na stalnu patnju. Našu ili tuđu. I što je najgore, ako je ovo naš obrazac, mi ćemo se najvoljenije osjećati baš u takvim odnosima. Gdje netko trpi ili mi trpimo, gdje osjetimo da nismo kompatibilni, ali ostajemo. A ljubav i samo ljubav je nešto sasvim drugo.

Linker
28. studeni 2024 01:17