Ponekad život krene u suprotnom smjeru od očekivanog
 Getty Images/iStockphoto
Istinita obiteljska priča

'Zar ne znate? Pa vaša je kći transseksualna. I ne želi više biti muškarac u tijelu žene'

Dok su vodili bitku s ovisnosti starije kćeri, njezinim bježanjem i vraćanjem u komunu, nisu imali vremena misliti što se događalo u glavi mlađe... 

Ušla sam u frizerski salon, počastiti sebe novom bojom kose. Bakreno crvena. Inače nisam bila izbirljiva pri izboru frizera, pa sam ušla u najbliži, a razlog više bio je nepoznati kvart u koji sam nedavno doselila. Salon je djelovao kao iz nekog prošlog vremena, što se već izvana naziralo, ali me to nije spriječilo da uđem. Bila sam hazarder u duši.

Odlazak frizeru poput rituala

Čim sam ugledala vlasnicu sve mi je postalo jasno. Žena anđeoske ljepote, melodičnog glasa, njegovana i decentno dotjerana, bila je taj magnet zbog čega je interijer istog trena pao u drugi plan. Imala je samopouzdanja što mi nije promaklo, već privuklo da ostanem i uvjerim se u njezine vještine. Kliknule smo kao da smo se prepoznale, a ne upoznale. Impresionirao me njezin pristup mušteriji, bez nametljivih prijedloga ili ispitivanja… tko vas tako loše ošišao, vrhovi su vam ispucani, boja ne pristaje vašem licu… ona je slušala mušteriju, a ne mušterija nju. Odlazak u njezin salon doživljavala sam poput rituala.

Tuđe sudbine

Frizerski saloni inače mogu biti vrlo zanimljivo okupljalište uz besplatnu kavu i informativno zabavni program. Hoće li protok informacija biti štur ili raskošan ovisi, da se nezgrapno izrazim, o vlasničkoj strukturi. Struktura ličnosti ove vlasnice voljela je s mušterijama dijeliti trač i drač, izvlačeći po potrebi iz konteksta, bez obzira o čijem se životu radilo. Da čovjek ima dva lica, spoznala sam upravo u tom salonu. Zaviriti u prozore tuđe sudbine je poput najbolje javne dražbe na svijetu, ali bez ispisanog čeka, plaćanja karticom ili gotovinom. Ne treba ti ništa osim volje i želje da čuješ, preneseš dalje i vratiš po nove informacije. To me navelo na zaključak kako smo svi mi dileri nečega, bez obzira na kategoriju. A kod svakog dilanja opasno je zanemariti opasnost.

Saloni za uljepšavanje pogodno su mjesto za odložiti vlastitu brigu. O tuđoj sigurno neću brinuti niti će te zabrinuti, osim kada me netko prozove. Iako se nadam kako se to nikada neće dogoditi, kao što se nadam ako nešto ispričam u salonu za ljepotu pod velom tajne, neće izaći van salona. ipak se to dogodi. Lakše je surađivati u traču, nego u problemima. Svi mi imamo izbor, hoćemo li na takvim mjestima šutjeti, izolirani u svom svijetu, čime će nas automatski i društvo izolirati i ignorirati, a usput iza leđa također tračati, što potvrđuje bili mi za ili protiv trača, naše će ime također biti ispisano na tom zidu.

No trač se od trača razlikuje, pa je uputno unaprijed razmisliti, kome izdajem svoju tajnu i zašto? Anđeosko lice ne podrazumijeva i anđeosku dušu, a ljude od povjerenja ne prodaju u izlozima niti izvan njega. Čovjek zapravo ne može imati povjerenje ni u samog sebe, jer uvijek nam nešto izleti, makar za mrvicu pažnje. Jezik je brži od misli, ali mi umjesto da ga pregrizemo mi ga isplazimo. Smatramo li time da sebi olakšavamo? Naravno! A što smatramo kada požalimo? Nikad više? Gdje mi je pamet bila? Kako smanjiti štetu?

Može li posljedica izliječiti uzrok? Može, jer upravo posljedica otkriva uzrok. U ovakvim slučajevima gdje riječi stvaraju posljedicu, šutnja će izliječiti uzrok. Tada je šutnja zaista zlato.

Dvije prekrasne djevojčice

Kako sam dugo godina dolazila u isti frizerski salon upoznala sam mnogo žena, čula različite priče, ostala pod dojmom ili bez dojma… sve to ide u rok službe života. I Jadranku sam upoznala u salonu. Stanovala je u ulici punoj lipa. Majka dvije prekrasne djevojčice, jedna drugoj do uha, za koje je vjerojatno mislila kad odrastu, njen ponos bit će beskrajan. Iako sestre, po ničem nisu bile slične. Majčine odgojne mjere bile su baš kako treba. Ni klimave ni preoštre. Ponekad me zapekla zavist, kojom lakoćom usmjerava svoje djevojčice i kojom poslušnošću one reagiraju na njezine opomene. I pogled je bio dovoljan da znaju što smiju, a što ne smiju. Odrasle su bez straha, svađa u kući… bilo koje vrste mentalnog ili fizičkog zlostavljanja.

Rep sudbine

Ali sudbina očito ima rep, pa okrene život u suprotnom smjeru od očekivanog. Starija kćer bila je otvorenog duha, voljela je pjevati i plesati, upisala se na mnoštvo slobodnih aktivnosti, ali i na listu heroinskih ovisnika. Majka kao vodeća karika doživjela je prvi pad, ne samo kćeri nego i supruga. Dok su ona i suprug vodili bitku s kćerinom ovisnošću, njezinim bježanjem i vraćanjem u komunu, oboje su oboljeli. Oboljela ih je krivnja. Gdje smo podbacili u odgoju?, upitali bi se.

A što se događalo u glavi mlađe kćeri nisu imali vremena misliti. Boravak u komuni riješio je dio problema, ali ostatak psihičkih posljedica ispaštali su ukućani prateći svaki njezin korak, provjeravajući društvo u kojem se kreće, mjesta na koja odlazi… Sada su oni živjeli na iglama. A tu su bili i zlonamjerni susjedi koji su jedva dočekali da ih svojim pitanjima posrame, umjesto podupru. Kada se starija kćer zaposlila, udala i rodila, uzviknuli su napokon, smatrajući kako se mir vratio u njihov dom. I dok su oni slavili pobjedu, mlađa je kćer nestala. Doživjeli su drugi pad. Prije prijave nestanka nazvali su njezine prijatelje. Svi su znali što se događa, ali samo je jedan progovorio.

- Pa zar ne znate? Vaša je kćer transseksualna. Ne želi se više osjećati kao muškarac u tijelu žene. Bila je vrlo nesretna zbog toga. Poznajući vaša uvjerenja… pa nije to ništa strašno…

- U kojoj je bolnici Sara?, jedva je izgovorila majka.

- U Osijeku. I…

Roditelji nisu dočekali kraj rečenice njezinog prijatelja.

Kada su je pronašli u bolnici, već je sve bilo gotovo. Sara je u tajnosti odradila svu pripremu za promjenu spola. Bio je to njihov treći pad. Odselili su Bogu iza nogu, jer ta po život opasna transformacija bila je kap koja je prelila čašu.

MISAO TJEDNA

Ma koliko mi određivali granice, život je ipak igra bez granica.

Linker
28. studeni 2024 06:49