U situacijama kad smo ljubazni prema drugima na način da smo pri tom vrlo neljubazni prema samima sebi - to zapravo opće nije ljubaznost.
 Foto: iStock
Pitate li se i vi...

Je li ljubaznost uvijek ispravan put?

Svi odavno znamo da će nam u svakodnevnom životu ljubazna riječ otvoriti mnoga vrata i da njome komuniciramo izravno sa srcem druge osobe. Ali... zar ima tu neki 'ali'? Naravno...

Vjerojatno ste i vi, kao i ja, uvjereni da je ljubaznost jedan od znakova duhovne osviještenosti, unutarnje stabilnosti i otvorenog srca. Nešto čemu bismo svi trebali stremiti. I zaista je tako. Naš svakodnevni život postaje puno ljepši i osjećamo se sretnijima kad se susrećemo s ljubaznim ljudima i kad se i sami ljubazno ophodimo prema svakome koga sretnemo.

Ljubaznost je posebno važna i esencijalna u zanimanjima koja se bave ljudima u nevolji, poput zdravstva. Otkad je tata slomio kuk, imala sam priliku doživjeti puno iscjeljujuće ljubaznih pristupa (ali na žalost i nekoliko potpuno bešćutnih) pa me to potaklo da još više razmišljam o ovoj temi. Ljubaznost u ophođenju stvarno ništa ne košta, a donosi puno dobra svima uključenima.

Svi odavno znamo da će nam u svakodnevnom životu ljubazna riječ otvoriti mnoga vrata i da njome komuniciramo izravno sa srcem druge osobe. Biti iskreno i istinski ljubazan je zaista ljekovito, smirujuće, radosno i podržavajuće.
Ali... zar ima tu neki ali? Naravno, i to važan ali!

Moramo li doista?

Kao što sam već prije napomenula, ljubaznost mora biti iskrena i istinska. Ne smije ići iz uvjerenja da se "mora biti pristojan", niti iz vjerovanja da "duhovno napredna osoba mora uvijek biti ljubazna", a najmanje iz straha da izrazimo svoje stvarne osjećaje. Na žalost, gotovo svima nama je duboko usađena naredba "najvažnije je biti pristojan".

Jedna friška priča koja me također ovih dana zaokupila u vezi teme ljubaznosti je priča o aktualnim događanjima u ATL-u (Association of Transformational Leaders). To je europska organizacija kojoj sam se priključila pred godinu dana i o kojoj sam vam već u dva navrata pisala. Članovi su se sastajali dva puta godišnje, bilo ih je 47, iz različitih europskih zemalja - sve redom ljudi koji pišu knjige, održavaju predavanja i radionice i općenito su neka vrsta duhovnih predvodnika u svojim zemljama i šire.

Kompromisi koji ne idu u dobrom smjeru

Upravo u isto vrijeme kad se u našoj obitelji (zbog tatinog loma kuka) srušila cijela konstrukcija svakodnevnog funkcioniranja, i u ATL-u se dogodio potpuni kolaps sistema (imala sam dojam da se oko mene sve ruši). Doslovno u tri dana veliki dio članstva se ispisao - doimalo se poput neke lavine - i organizacija koja je (bar naizgled) uspješno funkcionirala od 2012., preko noći se raspala! A zatim su na površinu isplivali razlozi, kojih većina nas "običnog" članstva do tada nije bila svjesna, iako se dalo naslutiti da među vodstvom nešto "škripi".
Ispostavilo se da su kroz sve te godine u vodstvu postojale dvije struje koje su imale potpuno različitu viziju svrhe i smjera ATL-a no obzirom da su svi željeli biti ljubazni, stalno su činili kompromise, kako bi "svi bili zadovoljni". No zapravo su uzrokovali da organizacija stagnira i da nema jasnu i kristalno čistu viziju kamo ide i što namjerava postići. Ne želeći povući ni u jednom smjeru, zapravo su se vrtjeli u krug. Sve dok jedan član nije odlučio odustati od cijele priče... i to je potaknulo lavinu.
Osobno, izuzetno cijenim sve te ljude i nadam se da će iz svega ovoga nastati dvije organizacije, svaka sa svojom jasnom vizijim. Ljubaznost puna kompromisa definitivno se nije pokazala dobrim odabirom.

Djetinjasto ponašanje

Cijela ta gungula me potakla da se prisjetim nekih situacija kad sam i sama odabirala biti ljubazna iz pristojnosti, umjesto da izrazim svoje stvarne osjećaje, kad sam išla protiv sebe i vlastite dobrobiti, kako bih izbjegla sukob ili da se druga strana "ne naljuti". Takvo djetinjasto ponašanje u kojem sam mislila da će ako "progutam" svoje potrebe, svi biti zadovoljni, bilo je svaki puta samo prividno i površinski dobro, i na duže staze nije dobro završilo. Sigurna sam da se i vi možete sjetiti takvih situacija iz svog života.

Tako da je moj zaključak iz svega što sam vam ispričala slijedeći: iako je ljubaznost prekrasan dar koji treba svaki dan poklanjati, u situacijama kad smo ljubazni prema drugima na način da smo pri tom vrlo neljubazni prema samima sebi - to zapravo opće nije ljubaznost, nego (bit ću malo gruba) običan kukavičluk!

Zato bismo, umjesto da pristojno izbjegavamo sukobe, zaobilazimo nezgodne teme i guramo u stranu vlastite potrebe, trebali u svakoj takvoj situaciji odlučiti biti hrabri i ono što zaista mislimo i osjećamo jasno izreći.
No naravno - odaberite to izraziti -na ljubazan način!

Evo nekoliko stvari koje na ovu temu treba zapamtiti:

  • Neka ljubaznost bude vaš generalni stav prema svijetu.
  • Imajte na umu da istinska ljubaznost uvijek uključuje i ljubaznosti prema sebi.
  • Ako birate između ljubaznosti i iskrenosti - odaberite ljubaznu iskrenost!
  • Nemojte se slagati s nekim, samo zato da biste bili pristojni.
  • Ako pogazite sebe, želeći da "svi budu zadovoljni", upitajte se zašto se pod "svi", vi sami ne ubrajate?

Linker
26. studeni 2024 21:30