Nema ničeg trajnijeg od privremenog rješenja! Tako istinito...

Prošli tjedan sam vam pisala o crvenom kauču koji je nepotrebno zauzimao mjesto u prostoriji koja nam služi kao garderoba. I kako sam ga se konačno odvažila izbaciti. Pa se sad događaju velike promjene u toj prostoriji i napokon ću imati ormara koliko si želim! Jako se tome radujem.

Ali u toj priči ima još jedna mala (a velika) promjena koja me ponukala na današnju temu.

Naime, dodatna situacija je bila ovakva: u toj prostoriji visoko pod stropom bila je zidna lampa - glavna rasvjeta za taj prostor. I ona je pred puno mjeseci odjednom počela žmigati i treptati. Da privremeno riješim problem, donijela sam jednu manju savitljivu lampu s kvačicom, utaknula ju u utičnicu i zakačila za ormar. Mogla sam ju upaliti odmah po ulasku u prostoriju i davala je sasvim prihvatljivo osvjetljenje. Ne baš sjajno, ali služila je svrsi.

Istovremeno smo u prizemlju nakon kućne poplave promijenili gipskartonske ploče na stropu kuhinje i na sredini stropa je ostala viriti žica za buduću plafonijeru. Dok ju ne kupimo, zaključili smo da nam je sasvim dovoljno svjetla kad upalimo rasvjetu ispod elemenata, nad sudoperom i ispod nape.

Iako sam ubrzo kupila dva nova rasvjetna tijela s LED rasvjetom, nikako da pozovem električara da ih montira. Jednostavno, svi smo se već bili navikli da u kuhinji palimo male rasvjete, a u garderobi savitljivu svjetiljku da sam vrlo brzo zaboravila kako je nekada bilo drugačije.

Mali korak

Pred puno godina moj je suprug radio neke poslove u Bjelorusiji i iz tog doba sam zapamtila jednu jako zanimljivu bjelorusku poslovicu: „Nema ničeg trajnijeg od privremenog rješenja.“ Zar nije sjajna i vrlo točna? Sigurna sam da ste i vi nekad iskusili njezinu istinitost, a kod nas se baš jasno pokazala na primjeru ove dvije lampe.

E, ali... Kako me uhvatilo nadahnuće da preuredim garderobu, tako sam napokon pozvala i električara da nam konačno promjeni rasvjetu. I....vauuuu! Kakva promjena! U trenutku je cijela garderoba zasjala u sjajnom i jarkom svjetlu, a kuhinja je odjednom imala toliko svjetlosti da mi je došlo da plafonijeru držim upaljenom i preko dana. „Pa zašto sam toliko čekala?“ – pitala sam se - „I mislila da mi je onako dovoljno dobro?“

Ovaj moj primjer sa svjetiljkama je zapravo jako važna ilustracija toga da se često u životu naviknemo na nešto što je ‘dovoljno dobro‘, toliko se naviknemo da i zaboravimo da bi moglo biti bolje. Ili čak - da je nekada bilo bolje. A ponekad je potreban samo mali korak, neka manja akcija da sami sebi pružimo to nešto što je bolje.

Osvrnite se prvo po svom domu - ima li predmeta ili namještaja koje ste ‘privremeno‘ smjestili na sadašnje mjesto, a ustvari ste s njima imali neku drugu namjeru? Ima li stvari koje su neki drugi ljudi ‘privremeno‘ ostavili kod vas i možda je vrijeme da ih vratite? Postoji li neki popravak kojeg ste ‘privremeno‘ riješili i (iako vam ne služi baš najbolje) na njega se navikli? Ili - koji mali kućni popravak već dugo odgađate, iako bi vam puno olakšao? (Jer se uvijek mora napraviti nešto važnije).

I zatim - što je još u vašem životu takvo da ‘služi svrsi‘, a ustvari bi moglo biti puno bolje? To mogu biti male stvari, ali i velike poput posla ili čak veze. Koji mali korak, koji je u vašoj moći, možete napraviti već danas kako biste otvorili vrata za poboljšanje?

Ovo je zaista važna tema za razmisliti. I pokrenuti se. Možda je upravo sada vrijeme da i vi upalite svoje veliko svjetlo!