Svi možemo biti životni 'poduzetnici'

Promatram naslov knjige koju sam upravo uočila na polici u sobi svog sina. Knjiga se zove "Kako postati poduzetan".
Ponukala me na razmišljanje o toj riječi - poduzetnost. Nikad do sada nisam zastala i promislila o tome da se ljudi koji pokreću i vode svoje poslove nazivaju poduzetnicima upravo zato što su što su se odvažili nešto - poduzeti. Ne nadati se. Ne žaliti se. Ne biti prepušteni 'situaciji' ili 'okolnostima'. Ne čekati.
Nego su odlučili biti u akciji poduzimanja - u pokretanju vlastitog posla i poslije u njegovom vođenju.

Proteklog sam vikenda u punom sjaju osjetila poduzetničku (i poduzetnu) atmosferu na zaista odličnoj radionici "Bildanje biznisa" Kristine Ercegović, namijenjenoj malim poduzetnicima koji već imaju svoje biznise.

Oboje mi je trebalo

Jako me raduje kad me Svemir usmjeri upravo onamo kamo trebam ići. Naime, iako sam trenutno u intenzivnim razmišljanjima kako preoblikovati svoj posao i izbaciti sve suvišno, na nedavnoj konferenciji Ljubav, kile, novac dok su se izvlačili brojevi koji će osvojiti različite poklone sponzora, poželjela sam da moj broj izvuče neku sjajnu masažu.

"Baš mi to u ovom trenutku treba - opuštanje!"- pomislila sam.

No Svemir uvijek zna bolje od nas što nam je zaista potrebno pa je tako moj listić s brojem 47, umjesto masaže, izvukao poslovno savjetovanje s Kristinom. A ono me odvelo na upravo ovu radionicu. Oboje mi je istinski trebalo.

Na radionici smo svi dobili izuzetno korisne informacije, a bili smo i jedni drugima zaista važno 'ogledalo' - jer svi mi odlično vidimo što bi drugi trebali promijeniti, ali sebe ne vidimo tako jasno.

No ono najvažnije za ovu našu priču o poduzetnom umnom sklopu je to da smo svi mi u svakom trenutku radionice bili u energiji kreiranja, rješavanja, poboljšavanja i ideja za konkretne akcije. Kristina je prvog dana na sredinu stola postavila malu zdjelicu: "Tko god se počne na nešto žaliti ili zbog bilo čega kukati, mora ovamo ubaciti dvije kune." - rekla nam je.

Ostala je prazna

No, do kraja radionice nitko nije morao ubaciti kovanicu i zdjelica je ostala prazna! Jer smo svi bili zagrijani za nova znanja, akciju i promjene i nikome nije ni padalo na pamet da se bavi jadikovkama. Radije smo odmah u glavama razvijali nove ideje i koncepte.

Ne bi li bilo divno da smo baš svi u svojim životima takvim poduzetnici? Da ni jedan trenutak ne trošimo ne razglabanje o problemima i žaljenje na situaciju, nego da svatko ima svoju grupu podrške s kojom razvija ideje o svojim najboljim akcijama? Da jačamo vlastitu snagu vlastitim poduzimanjem, da jedni druge savjetujemo i podržavamo u tome, da smo svi usmjereni na kreiranje boljeg i ljepšeg posla i života za svakog od nas? Da svako zrnce energije koje inače potrošimo na priče o stvarima kojima nismo zadovoljni i koje nas smetaju ili ljute, usmjerimo na akcije koje donose dobrobit? Makar malene. Ali svakodnevne.