‘Volim te, mrzim te‘: Kako zapravo izgleda svijet osobe s graničnim poremećajem ličnosti

Karakteriziraju ga emocionalna nestabilnost, strah od napuštanja, nisko samopoštovanje i autodestruktivna ponašanja. Od graničnog poremećaja ličnosti pate milijuni ljudi širom svijeta koji žive kao da su na velikom vrtuljku, čas su na vrhu, a čas padaju na dno.

- Granični poremećaj ličnosti prisutan je u Dijagnostičkom i statističkom priručniku za mentalne poremećaje Američke psihijatrijske udruge (DSM), što znači da ga stručnjaci za mentalno zdravlje mogu prepoznati i dijagnosticirati na standardiziran način. Obično se počinje manifestirati u vrijeme kasne adolescencije, oko 15 godine, a zatim se s vremenom razvija u sve izraženije oblike ponašanja - objašnjava psihijatar dr. Vassilij Di Giorgio.

Takav sam, kakav sam

U usporedbi sa šizofrenijom i drugim psihijatrijskim bolestima, specifičnost graničnog poremećaja ličnosti je to što pacijenti imaju simptomatološke crte, a ne simptome u pravom smislu te riječi.

- U psihopatologiji, termin crte označava stabilne i trajne karakteristike osobnosti koje utječu na način na koji osoba doživljava stvari, razmišlja i ponaša se. Pacijent vjeruje i govori da je "takav kakav je" i da ga se treba prihvatiti takvog, u stilu "uzmi ili ostavi". Takve osobine nazivaju se egosintoničnim, odnosno ne doživljavaju se kao problematične ili kao nešto što bi trebalo promijeniti. Okolina je ta koja primjećuje da neka ponašanja odstupaju od normalnog i osobe kojima je pacijent okružen su žrtve takvih ponašanja, dok osoba s poremećajem misli sama za sebe da je posve u redu i ne vidi nikakav problem - pojašnjava stručnjak.

Emocionalna sfera

Postoje tri sfere na koje ovaj poremećaj najviše utječe, a to su emocionalna, kognitivna i komportamentalna, to jest ona koja se odnosi na ponašanje. U emocionalnim odnosima, osobe s graničnim poremećajem ličnosti pokazuju izraženu nestabilnost jer idealiziraju drugu osobu, ali je odmah potom i podcjenjuju. Njihovi odnosi stalno osciliraju između "volim te" i "mrzim te", između "sve je super" i "ništa ne valja". I te se promjene događaju brzo, u roku od nekoliko sati ili dana.

- Ta nestabilnost praćena je ispadima bijesa i trenucima ljutnje koji, ponekad, mogu izmaći kontroli i pretvoriti se u nasilne geste i ponašanja - upozorava dr. Di Giorgio.

Manjak samopouzdanja i impulzivnost

Na kognitivnoj razini, pak, postoji manjak samopouzdanja te, prije svega, poteškoće u izgradnji vlastitog identiteta.

- Često pacijenti uspijevaju stvoriti sliku o sebi koja varira ovisno o životnoj situaciji ili potrebi, kako bi uz tu manipulaciju ostvarili neke sekundarne ciljeve - kaže dr. Di Giorgio.

Naposljetku, što se tiče komportamentalne sfere, postoji izražena impulzivnost koja može dovesti do agresivnih ponašanja i to ne samo prema drugima, već i prema samima sebi, primjerice do autodestruktivnih ponašanja poput uživanja u opojnim drogama, uzimanja lijekova ili samoranjavanja.

- Obično ta ponašanja nikada nemaju za cilj samoubojstvo već im je cilj privlačenje pažnje drugih, naročito kad oboljela osoba misli da će je netko napustiti. No, problem je u tome što pacijenti ponekad ne procijene dobro rizik pa završe na hitnoj pomoći - ističe psihijatar.

Zašto se razvija

Ne postoji jedan uzrok graničnog poremećaja ličnosti.

- Općenito govoreći, iako se to ne može točno utvrditi, moguće je da postoji određena genetska sklonost da se u stresnim životnim okolnostima pojave patološke reakcije. No, postoje i neki događaji koji mogu potaknuti pojavu patološke slike, poput fizičkog zlostavljanja, traumatičnog doživljaja razvoda roditelja ili udaljavanja jednog roditelja, što za posljedicu ima gubitak te roditeljske figure u životu mlade osobe - komentira dr. Di Giorgio.

Kako se dijagnosticira

Postavljanje dijagnoze graničnog poremećaja ličnosti složen je proces koji se temelji na kliničkoj procjeni stručnjaka za mentalno zdravlje, psihologa ili psihijatra.

- Ne postoje specifični i definitivni testovi koji bi dali konačan odgovor postoji li poremećaj ili ne te je stoga uvijek potreban temeljit razgovor s pacijentom kroz koji će se istražiti njegova osobna povijest, simptomatološke osobine, razvoj kliničke slike kroz vrijeme i način manifestiranja poremećaja u različitim životnim situacijama - pojašnjava dr. Di Giorgio.

To omogućava i postavljanje diferencijalne dijagnoze u odnosu na ostale psihijatrijske poremećaje, poput bipolarnog poremećaja, depresije ili PTSP-ija, s kojima bi granični poremećaj ličnosti mogao dijeliti simptomatologiju i karakteristike.

- Razlika je u intenzitetu, trajanju i kombinaciji tih simptoma - precizira Di Giorgio.

Osvještavanje problema je najteži korak

Liječenje graničnog poremećaja ličnosti je multidisciplinarno i mora uključiti stručnjake iz različitih područja, poput psihijatra, psihoterapeuta i stručnjaka za psihijatrijsku rehabilitaciju. Psihijatar može propisati lijekove (poput antidepresiva, stabilizatora raspoloženja ili antipsihotika) koji mogu spriječiti teške patološke manifestacije bolesti. Psihoterapeut treba raditi na rekonstrukciji osobnog identiteta pacijenta i nestabilnosti u odnosima, a rehabilitator pomaže u razvijanju praktičnih i socijalnih vještina kako bi se poboljšala kvaliteta svakodnevnog života i odnosi s drugima.

- Veliki problem koji treba prevladati je nesvjesnost postojanja problema zbog čega pacijent nikada sam ne traži stručnu pomoć. Obično liječniku dolazi ako ga je na to prisilio neki član obitelji ili kad je klinička slika postala toliko ozbiljna da ga je dovela u bolnicu, možda zbog čina samoozljeđivanja koji je loše završio - pojašnjava Do Giorgio dodajući da se, nažalost, nestabilnost u odnosima koja karakterizira ovaj poremećaj prelijeva i na odnos s terapeutom. U početku ga pacijenti mogu idealizirati i hvaliti njegovu sposobnost slušanja, ali u kratkom vremenu ga počnu podcjenjivati do te mjere da prekidaju terapeutski postupak.

Izlječenje ne, ali oporavak da

Čak i kad se proces liječenja provodi na pravilan način, u psihijatriji se nikada ne govori o potpunom ozdravljenju, već o "oporavku", to jest ponovnom stjecanju vlastitih sposobnosti prilagodbe na život u društvenom okruženju.

- Drugim riječima, pacijente se uči da bolje kontroliraju svoju svakodnevicu i vlastite odluke. To je takozvano "osnaživanje" koje omogućuje osobama koje pate od graničnog poremećaja ličnosti da se osjećaju dobro u svojoj koži, u svojoj obitelji i u svom radnom ambijentu - zaključuje dr. Di Giorgio.