Ana Kolar.Foto: Ognjen Karabegović
što vi kažete

Ovaj tip prosidbe je po meni nešto najgore što postoji na internetu! Rijetko što mi je toliko loše i neoriginalno

Čuvajte ono najintimnije i najdublje za sebe i svoje, nećete pogriješiti

Davne 2009. pitalo me za ruku i pristala sam. Bili smo sami, van grada, sve je organizirao i rekla bih da je bilo donekle romantično i jako intimno kako i treba biti. No, bilo je stvari prije i poslije koje mi se nikako nisu svidjele. Naime, ja sam znala da će me pitati. Svi naši bliski prijatelji su to znali i znala sam kad će to biti. Ipak, nije pokvarilo doživljaj previše ni to ni čestitke putem fejsa kasnije. Svi su to dobrim dijelom od nas dvoje očekivali i ajde, preživjela sam što to nije prošlo u potpunoj intimi i iznenađenju.

Preživjela sam i činjenicu da ja zapravo ni tad, a ni danas u neke zaruke ne vjerujem već sam, ako se već ide u brak (ne mora se, to je odabir pojedinca/para) da se dogovori sve i ako se baš hoće, formalizira sve nekim prstenom jer dobar komad nakita odbit neću. Ali u neke zaruke koje imaju neku svrhu pripreme, nagovještaja, kao jamstvo za kredit (brak) ne vjerujem. Još manje u one koje traju pun kufer dugo jer u velikoj mjeri od toga na kraju balade ne bude ništa. Više sam po principu ili ženi ili ostavi, ako je već cilj svega brak, a ako nije, možemo nepapirnato biti skupa dokle ide možda čak, poželjno ali malo vjerojatno, do kraja života.

No zaruke su mi neki noviji koncept, pomalo izmoderniziran i isforsiran filmovima i serijama kao i Valentinovo i sve ih češće možemo vidjeti snimljene, osmišljene do zadnjeg detalja, nekad čak uživo, a u većini slučajeva putem interneta. I sve do jednih su meni apsolutno grozne i odvratne. Rijetko što mi je toliko loše, bljutavo i neoriginalno (ma koliko se trudili biti originalni) kao snimljene prošnje nekoga.


Traži se karta više

Bilo da snima budući kum ili se čak angažira profesionalni fotograf ili zamoli običan prolaznik na cesti, nema mi goreg od dijeljenja nečeg tako intimnog na javno i, još gore, skupljanje lajkova, pregleda i viralnosti na taj način. Slično kao i otkrivanje spola djeteta (isto sve popularnije, organiziranije i financijski unosnije za sve, od iznajmljivača sala i restorana do izrade torti, fotografa i slično).

Ne, ni najmanje nisam ljubomorna niti na neke zaruke niti na otkrivanje spola bebe nego me ljuti što se više ne cijeni intimnost i što je sve svima dostupno i traži se karta više za sve. Nije to čak ni Big Brother, ne treba nam to više pored svih silnih mreža na kojima se dijeli apsolutno sve.

I onda, u moru tih videa zaruka (a bome i drugih sličnih bitnih događaja u životu) imaš i nešto što se može dogoditi i u tvoja četiri zida. Imaš odgovor ne, imaš paniku, imaš strah, imaš upitnike iznad glave, ali za razliku od intime nekog stana ili kuće, imaš pritisak okoline, a zatim i osudu te žaljenje. Iako moje zaruke nisu slavno završile tj. nije se utrčalo u cilj, drago mi je da su bile između njega i mene, a ne cijelog interneta ili nedajbože nekog restorana, trga ili broda jer zbilja ne znam, ljubavi unatoč, kako bih reagirala. Moje „da“ bi onda možda bilo iz potpuno krivih motiva (da ne osramotim, jer osjećam pritisak i od mene se očekuje da pristanem, npr.) ili bi iz mene izletjelo nešto neartikulirano nalik „ne“ iako to uopće ne mislim i ne osjećam. Čemu taj pritisak osim ako ste toliko gladni pažnje i dopamina uzrokovanog lajkovima ili ste pak toliko nesigurni što će on/ona reći pa trebate taj pritisak izvana? Ako nekim od tih javnih prosaca treba dodatan pritisak da bi osoba koju tobože vole pristala na brak s njima, kakvi su to ljudi koji na tako nizak i ružan način tjeraju drugu osobu na takvu obavezu? Što to govori o njima? Trebaju li takvi uopće u brak s tom osobom ili u brak općenito?


Tuga za budućnost

Naravno da ima onih koji iz čitavog mora razloga javne prosidbe vole i u njima uživaju. Naravno da ih ima čitav ocean uspješnih i još uspješnijih brakova kasnije i neka njima njihovo dokle se vole i poštuju. Vjerujem da takvi uspješni osjete kad osoba želi nešto tako intimno učiniti javnim.

Oni neuspješni vjerojatno mogu iz te odvratno javne prosidbe naučiti da ne poznaju osobu koju su htjeli zaručiti i da je ovo za oboje bio tužan i ružan način da to shvate. Sumnjam da nakon tako nečeg ima povratka, kad, primjerice, cura otrči preko trga na drugu stranu, a on plače pred svima (vidjela sam, postoji, upitno koliko je i istinito, a koliko je za viralnost). Ljudi danas, nažalost, ne znaju iskomunicirati osnovnih pet osjećaja i stanja, a da se netko ne osjeti uvrijeđenim ili shvati to kao osobni napad i grešku. Ne znaju podijeliti svakodnevicu i uživati čak i u dosadnim stvarima bez kamera, fotoaparata i da ama baš sve bude zabilježeno. Vjerujem da djelomice i zbog toga žele obične pa čak i dosadne životne trenutke pojačati javnim mišljenjem i prisutnošću, kako bi dobili na nekoj vrijednosti. Kako god okreneš, sve mi to pojačava neku tugu i strepnju za budućnost u kojoj ništa nije intimno, rezervirano za dvoje/dvije/dvojicu, nešto što će, sijedi i naborani sami sebi prepričavati na jastuku pred kraj njihovog puta.

Do idućeg puta, čuvajte ono najintimnije i najdublje za sebe i svoje, nećete pogriješiti.

Zagrljaj,

A.


Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.

Linker
27. studeni 2024 00:04