Ljubav o kojoj se šuti: Elvira je u sebi ubijala želju za očima boje lješnjaka svoje prijateljice Adele

Čovjek po svojoj izvornoj prirodi ni u jednom segmentu sebe ne bi trebao osjećati potrebu da zlostavlja drugo biće. Ni fizički ni mentalno. Jer prije bilo kojeg pokušaja od odabrane vrste zlostavljanja, promislio bi što prolazi zlostavljana osoba. Ali to je nažalost zadnje što zlostavljaču pada na pamet. I fizičko i mentalno zlostavljanje druge osobe odraz je gomilanja bijesa koji nije uvijek nužno došao iz obitelji. Kako shvatiti čovjeka ako je od djetinjstva, pa do odlaska u samostalne vode na neki način bio zlostavljan, koji bijes usmjeri prema nevinoj osobi i na njoj izvršava osvetnički čin, umjesto na zlostavljaču. Kao kukavicu, inače ispada da mu je upravo zlostavljač postao uzor, što graniči s apsurdom.

Najgori oblik cenzure

Nema tu opravdanja ni oprosta, tu čak i ljubav umire u koju se pouzdajemo, kad na svojoj koži ili duši osjetimo udarac šake, noge ili piljenje po umu dok ne siđemo s uma. Koji su motivi toliko jaki da umjesto podjele ljubavi koja nikad tako nešto ne bi učinila, svoj bijes liječimo na nevinima. Pa, u čemu uživaš čovječe kada gledaš u tuđe modrice, kada nekom slomiš rebro, omalovažavaš ga, snižavaš mu vrijednosti, napadaš mu sive stanice, kao da ti smeta postojanje onih koji te vole. Je li ti duševna bol pomutila logično prosuđivanje, nagrizla percepciju, kao da si zmija koja se brani makar je nitko ne napada. Ma tko si ti, da na meni vježbaš kao na vreći i tko sam ja koja ti to dozvoljava, koja se grči od tvog otrova zbog mentalnog nezadovoljstva, jer nisi svom zlostavljaču uspio dokazati da si jači. I što mene navodi da pristajem biti sprava za mučenje? Jesam li pristankom postala vlastiti zlostavljač pravdajući se razlozima čiju istinitost itekako možemo staviti pod navodnike. Želi li itko drhtati iz dana u dan stavljajući svoje riječi i postupke pod najgori oblik cenzure?

Inkasatori tuđih života

A nada kako će ljubav sve promijeniti, puko je odgađanje istine da su zlostavljači neizlječivi, bez obzira kakve seanse prošli. U nekom će trenutku neka sitna iskra u njima iznova zapaliti fitilj, pa da sami ne izgore, 'vatru' će usmjeriti prema onom tko im je pri ruci. Zlostavljači nikada nisu dovoljno zadovoljni sobom, ni kad sve štima, ni kad je sve raštimano. I baš zato što sebe ne podnose onakvima kakvi jesu, kroz pristale kandidate pokušavaju izmijeniti svoje osobine, te tajne demone u njima s kojima se bore, kojih se zapravo boje, pa da bi otjerali strah iz sebe mlate rukama ili jezikom. A čim prvi puta to učine demoni u njima preuzimaju kontrolu nad njima. Čovjek se pita, je li se u našim kućama koje bi trebale biti sigurne, kao po narudžbi nađe jedan takav koji stvoreno razori, netko prije, netko kasnije, rijetki nikad. Poneki i kada ih napustimo i dalje nas ne ostavljaju na miru kao da smo platili pretplatu na njih, ponašaju se kao inkasatori tuđeg života. Je li krajnji cilj zlostavljača da takvim ponašanjem sebe izbave, budeći u drugima iste demone smatrajući kako će na taj način umanjiti vlastitu patnju koju prolaze, koja ih tjera da napadnu nečije tijelo i psihu? Očito je. No, od svih zlostavljanja najteže je samo-zlostavljanje.

Odgoj i red

Elvira je bila odgojena u vrlo tradicionalnom duhu, kako bi neki rekli: red, rad i disciplina. I ako tako bude, blago onima koji su je stvorili i rodili, visoko uzdignute glave će hodati, a ona će kako to nalažu vjetrovi prirode u vlastitom kućanstvu, uz muža poduzetnika i dječicu koju treba na noge podići odigrati časno svoju ulogu, jer nije dobro 'zagaditi' okoliš nekim namjerama koje se ne doliče ni narodu ni zakonu,. A to što ti u sebi umireš, jer te privlače drugačije duše, što ti oči tužno sjaje, jer se ne usudiš biti ono što jesi, nego glumiš da udovoljiš prije drugima nego sebi nikog nije briga, pa nastavljaš živjeti po stihovima 'Čast je čast, a vlast je vlast'. Da, da … nad Elvirom su vladali tradicionalni duhovi, a znala je ako progovori da će njezino ime na stupu srama biti. Dugo je Elvira nosila traku preko usta, u sebi ubijala želju za očima boje lješnjaka, njezine najbolje prijateljice Adele.

Adela je bila u drugačijoj poziciji, ali ne zato što nije poštovala roditelje, nego se od malih nogu borila za sebe i svoje stavove. Ona nije sebe stavila na čekanje, već je rano dala na znanje kako svojima tako i drugima: 'Volim žene!' Nije smatrala da ikome treba polagati račune o vlastitim seksualnim sklonostima, nego je vrlo uvjerljivo nastupala rečenicom: 'Ako me Bog takvu stvori, tko me ima pravo mijenjati, svirati po mojim emocijama kao po tipkama melodiju koja mi nipošto ne odgovara, neće nitko.' Kad je ljubav između njih dvije došla do punog izražaja, kada su poželjele podijeliti prostor i vrijeme sanjajući sretne dane Adela je itekako bila svjesna od čega Elvira strahuje. Poput učiteljice sjela ju je ispred sebe, te riječima opalila packe s naglaskom: 'Progovori ili cijeli život čami u tamnici, pa kad jednog dana izađeš na svijetlo, nikoga nećeš zanimati.' Elvira bi se onako nježno odupirala, čak i Adeli posramljeno odgovorila: 'Guraš me u duboku vodu. Utopit ću se ili će me utopiti stigme.' Adela bi je oštro prekinula i postavila uvjet: ’Ako je tradicija jača od ljubavi, ja te neću žaliti, ali ću te lako prežaliti. Samo ti pleši kolo naokolo, dok drugi sviraju sebi za dušu, a ne tebi.'

Vlastita zlostavljačica

Stjerana u kut, razapeta između ljubavi i tradicije, Elvira je kao u transu uzela nož i laganim pokretom povukla crtu na koži svoje natkoljenice. Poprilično se skupilo crta na njezinim natkoljenicama. Adela ju je ostavila, roditelji odveli na egzorcizam. Ostala je usidjelica, vlastita zlostavljačica koja nikad nije dočekala razumijevanje od onih za koje je bila sigurna da je vole. Živjela je poput duha, često sjedeći na optuženičkoj klupi, na kojoj si je izrekla i presudu.