Jesmo li mi ljubitelji ili mrzitelji života i kako više zvati mjesta na kojima provodimo dane?

 SHUTTERSTOCK
Novo vrijeme

Živimo u gladijatorskoj areni: Zar smo život pretvorili u ‘prst gore, prst dolje‘?

Globalne nas promjene tlače, a mi podijeljeni u razumu odabiremo strane

Nešto se događa s ljudskim umom. Koncentracija nam pada u provaliju. Dijalozi nam postaju monolozi, rasprave su izumrle… predavači su na svakom koraku. Zašto nas podučavaju kada mi premalo toga upamtimo, a u primjeni zakažemo ili ju odgađamo? Na scenu istupaju savjetnici, čije pametovanje ponekad prelazi u bizarne dubine. Kako nazvati svijet u kojem danas živimo, domove u kojima spavamo, radna mjesta na kojima se trudimo zaraditi za kruh, među ljudima koji nam se predstavljaju prijateljima, pa odjednom poput groma iz vedrog neba promjene mišljenje i uvedu pravila krivih uvjerenja od kojih ni za dlaku ne odstupaju. Kakvi su to odnosi gdje bi svatko svakog u žlici vode utopio, dušu za materiju prodao, milost zamijenio okrutnošću, nedužnim se prikazivao, a nevine bez imalo savjesti optuživao, javno ili anonimno. Jesmo li mi ljubitelji ili mrzitelji života i kako više zvati mjesta na kojima provodimo dane? Je li ovo sve zajedno simulacija ‘ludnice‘ na otvorenom, ‘ludnice‘ na zatvorenom? I kako zaista znati tko je normalan, tko je graničan, čija su uvjerenja patologija, tko je zao, a tko bolestan? Otkad je sve ono ljudsko u nama nestalo i zašto uvjeravamo druge u poštene namjere kada me nakon tisuće i tisuće upozorenja ‘ubijaš riječima‘ poput ovih:

Obraćamo li pažnju na ikog?

- Tvoja će me djela uništiti, svi ćemo zbog tebe propasti, smjestiti ćeš me dva metra pod zemlju,.. sve ljepše od ljepšeg.

Zašto nakon takvih izgovorenih izjava tvrdimo kako ne želimo da itko zbog njih plače? Obraćamo li mi na ikog pažnju osim samo na sebe pod izlikom da je svaka naša priča upućena drugome došla iz ljubavi? Otkada je naš um toliko zaveden da ne raspoznajemo više da će nas more krivih uvjerenja povući do samoga dna? Kad sve zbrojimo, nismo više niti govornici, niti slušatelji, niti ljudi duše… čim ne uočavamo kako nam je disanje plitko, kako nas egzaltacija lomi poput štapića, kako smo sve više izgubljena vrsta. Ponavljamo, ponavljamo, ponavljamo dok druge ne slomimo ili šutimo, šutimo, šutimo dok ih šutnjom ne izludimo. A postoji i treća opcija kada si zabranjujemo biti svoji. Kad čovjek samom sebi postane najveći problem, onda iz svega i svakome počne raditi probleme. Kada je nastupilo vrijeme umnog sljepila čovjeka upitno je. Da, ovo je vrijeme globalne sljepoće, nešto najgore što nas je snašlo. Usporedit ću to s teškom kišom koja bi padala s neba, probijala krovove puneći naše domove vodom, a gdje bi se mi sklonili ako bi nam zaprijetio potop, ako bi nam um bio blokiran, ekskluzivu kako ćemo o tome misliti sutra nemamo. Pa nisu naši umovi blokirani računi. Čime ćemo um platiti da opet proradi i što učiniti da s njega skinemo paučinu uvjerenja kako bi nam život prestao biti kaznionica? Zar smo postali toliko banalni da više ne razlikujemo čija riječ sadrži doista težinu istine, a čija je modificirana prema prilikama.

Odabiremo strane

Globalne nas promjene tlače, a mi podijeljeni u razumu odabiremo strane. Ili si sami vežemo ruke i noge, krećemo u buntovništvo, prijetimo se neprijatelju kojeg ne vidimo iza ograde od bodljikave žice ili se ogrnemo nadom i utjehom kako će sve dobro završiti dok se zemlja rastvara pod nama, dok međuljudski odnosi podsjećaju na gladijatorsku arenu. Zar smo život pretvorili u prst gore, prst dolje? I zašto modernim Cezarima dopuštamo da nam kroz krivotvorena uvjerenja mijenjaju um? Prolazimo li mi kroz katarzu ili kataklizmu i je li se u našem umnom tunelu svijetlo ugasilo, čak i svijeća, a mi se otapamo poput voska. Čiji ples plešemo, raja ili pakla? Snovi nam se ruše pred očima, emocije su nam poput mrvica na stolu, ljubav nam dolazi i odlazi kao na peronu vlakovi. Zar smo postali putnici bez karte koji putuju pučinom ne znajući kamo ih brod vodi? Zar u našim umovima piše smjer nepoznato? Kada smo dušu dali za rivijere, za mekane krevete, za ured u visokim neboderima, za imena koja sutra ništa neće značiti, te sveukupne trivijalne prolaznosti? Zar smo zaista toliko umno oslijepili da smo zaboravili kako nas riječ može ozdraviti ili ‘ubiti‘?

To je bilo zlatno doba...

Prisjetimo se starih vremena, civilizacija koje su znale promatrati zvijezde, čitati šapat vjetra, koji su svaki val na vodi preveli u riječ, koji su ovisili o razgovoru između duše i uma, koji su u prirodi prepoznali ljekovito bilje, koji su međusobno poštovali svačije znanje, kada je vladala učinkovita hijerarhija. Kako su oni znali disati na visinama koje su prelazile i tri tisuće metara, graditi građevine preciznije od svakog stroja? To je bilo zlatno doba čovjeka, kad je materijalno i metafizičko bilo spojeno u jedno. Kakvo je umno svijetlo njih obasjalo, sjeme u njih posijalo da izgrade život na visoravnima u nemogućim uvjetima s beskonačnim mogućnostima i pogledom koji se pruža u nedogled, a njih skriva od pogleda znatiželjnika. Jesu li njihovi dodiri drveta ili ljudskog bića bili dodiri duševne ljubavi bez izvučenih kandži? Kako su oni mogli živjeti po pravilima prirode, te neukrotive sile čiji su zvukovi groma odjekivali poput bubnjeva u noći, čije su munje pokazale snagu elektriciteta na nebu? Zašto se oni nisu bojali i na koga su se oni oslanjali? Na Božja vrata u njima koja su se zbog povjerenja u sebe sama otvorila stvarajući krug zaštite od loših razmišljanja. U njima je raslo cvijeće ljubavi jednakog mirisa kako prema sebi tako i prema drugima. Za njih su čovjek i priroda bili cjelina. Oni su znali da u odvajanju ništa ne opstaje, nego bude uništeno. Oni su bili uvjereni prije nego su se uvjerili, oni su gledali onim unutarnjim očima, oni su slavili prije ostvarenja, oni su svjesno prihvatili i opasnost kao dio života, a postojanje i nestajanje stavili u istu kolijevku. Jer, što je život zaista nego doček i ispraćaj. Je li netko vidio ravnu crtu u zraku? Nije.

Božja vrata u sebi

Je li netko saznao kuda odlaze oni čija tijela spalimo ili položimo u zemlju i zašto kosti ostaju kao uspomene? Jesu li te iste kosti samo svjedoci povijesti, neke ere prije nas ili se u njima krije neka dublja tajna? Kao što se rijeke ulijevaju u more, spajajući slatko i slano u neopisiv okus, zar ćemo zato reći da rijeke umiru? Ne, ljudi moji, samo poprimaju drugi okus. Okus neke veće ljubavi. Uvijek manje odlazi većem. Tako i naš život ponekad ima okus šećera, a ponekad okus soli. I mi poput vode prolazimo razne krivine, i kroz prašume i kroz kanjone. Zašto kap vode nađe put bez upute prema oceanu? Upravo zato što nisu opterećeni razmišljanjima, što poznaju tajne života. A tajna života glasi:

- Ma što ti se dogodilo čovječe prihvati to kao prirodno stanje. Tako ćeš shvatiti kuda te vodi voda tvoga života i kad se izliješ zbog visine vodostaja opet ćeš se povući u svoje korito, nastaviti dalje. Hoćeš li se u nastavku svoga života i pod suncem i pod mjesečinom ili zimom okovanom ledom osjećati isto, sve ovisi o tvom nastojanju da pronađeš Božja vrata u sebi.

MISAO TJEDNA

Najveći uspjeh čovjeka je kada promašaje pretvori u dobitke.

Linker
24. studeni 2024 10:02