Psihijatar Jevtović: ‘Odrasli s ADHD-om godinama pate bez dijagnoze, a tipični simptomi često prolaze ispod radara‘

Poremećaj pažnje s hiperaktivnošću (ADHD) dijagnoza je koja se vrlo često postavlja djeci koju se etiketira kao nemirna, nepristojna, nestrpljiva, a često se za njih govori i da su neodgojeni. U pozadini je riječ o ozbiljnom mentalnom poremećaju ponašanja ali nikako i poremećaju koji utječe na njihove kognitivne sposobnosti. Štoviše, vrlo često su ta djeca natprosječno inteligentna.

ADHD međutim, nije dijagnoza samo kod djece. Odrasle osobe također mogu bolovati od poremećaja pažnje i hiperaktivnosti, ali se njihovo ponašanje manifestira nešto drugačije. Stigma je prisutna i kod jednih i kod drugih. U želji da razjasni o kakvoj je bolesti zapravo riječ, izv. prof. dr. sc. Saša Jevtović ovih dana organizirao je tečaj za stručnjake, ali i laike.

Pokušao nam je približiti ADHD i skinuti stigmu s ponašanja ljudi koji ga imaju.

Kako prepoznajemo ADHD kod odraslih osoba?

Prije svega, uspostavljanje dijagnoze za odrasle osobe je vrlo oslobađajuće, jer tek tada mogu shvatiti svoja stanja koja su im otežavala život dugi niz godina. Dijagnozu uglavnom vežemo uz djecu koja su „nemirna, zločesta, neodgojena, nestrpljiva“. Vrlo rijetko ćemo čuti da neka odrasla osoba ima taj poremećaj. Dijagnosticiranje je složeno i ima dosta prepreka. Za početak, mnogi ne vjeruju da ADHD kod odraslih uopće postoji, smatra se često da je to produkt kompetitivnih, razvijenih društvenih odnosa, ili pak izmišljotina farmaceutske industrije koja želi prodati lijekove. S druge strane osoba s ADHD-om svakodnevno jako pati, teško živi i ne razumije sebe. Često ti ljudi skliznu u omalovažavanje sebe, depresivni su, anksiozni pa posežu i za alkoholom ili nekim drugim rizičnim ponašanjem.

ADHD kod odraslih je dakle i dalje visoko stigmatiziran i omalovažavan?

Na žalost, da. Baš zato smo organizirali Poslijediplomski tečaj trajne edukacije na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, 25. travnja ove godine, u suradnji s Edukacijsko rehabilitacijskim fakultetom. Skup je namijenjen svima, od stručnjaka, liječnika opće prakse, psihijatara, osobama koje rade rehabilitaciju, ali i studentima ili laicima koji se u obitelji susreću s ovom dijagnozom. Cilj nam je osim donošenja stručnih znanja i senzibiliziranje javnosti i destigmatizacija ove bolesti, od koje nažalost boluje oko dva posto ukupnog stanovništva, a mnogima nije niti ustanovljena.

Kada i kako je uopće krenula priča o ADHD kod odraslih osoba?

2002. godine se u Americi pojavio prvi lijek za ADHD ali se i dalje mislilo da je to bolest visoko razvijenih društava. Utvrđivanjem dijagnostičkog kriterija otkrilo se da bolest postoji i u manje razvijenim društvima, da način života i kompetitivnost nemaju veze za razvojem poremećaja. Diljem svijeta od ove bolesti pati dva do tri posto svjetskog stanovništva. Više je muškaraca nego žena s dijagnosticiranom bolešću, što se prije svega objašnjava činjenicom da su žene sklonije trpjeti bol i rjeđe potraže liječničku pomoć

Koji su glavni simptomi bolesti?

To su osobe koje jako teško funkcioniraju u zadanim okvirima i vremenskim rokovima, izgledaju vrlo neorganizirano, imaju nedostatak fokusa ili su na trenutke hiperfokusirani, impulzivni su, zbog svih teškoća funkcioniranja razvijaju negativnu sliku o sebi, manje su motivirani a onda posljedično i anksiozni i depresivni.

Klinička slika se mijenja od dječje dobi prema odrasloj. U djetinjstvu se ta djeca nemirna, nestrpljiva, skaču i viču, u zrelijoj dobi se smanjuje motorička hiperaktivnost ali raste deficit pažnje. Vanjski nemir se internalizira, oni su tada nemirni u sebi, ne mogu se fokusirati, dovršiti zadatke, kasne, nisu fokusirani, prekidaju sugovornika, napuštaju sastanke, a sve to dovodi do nefunkcioniranja na radnom mjestu ili u obitelji. Takvo ponašanje se prepoznaje kao nepristojno, nezrelo, neprihvatljivo, a u pozadini je zapravo dijagnoza.

Preplavljeni smo osjećajima anksioznosti, depresije, burnouta, kako ta stanja razlikovati od ADHD-a?

ADHD u više od 80 posto slučajeva prate još neki drugi psihijatarski poremećaji od anksioznosti i depresije, do poremećaja osobnosti, ovisnosti i sl. Baš zato dijagnosticiranju pristupamo vrlo strukturirano. Prvo radimo psihodijagnostičku obradu kod psihologa koji koriste ciljane testove i alate za utvrđivanje stanja pacijenta i već tu mi znamo je li riječ o ADHD-u. Način i dinamiku liječenja određuje psihijatar i ona varira od težine poremećaja.

Ova bolest za sada nije izlječiva i ne prolazi sama od sebe, ali se uz odgovarajuće liječenje, medikamente, psihoterapiju svakako može poboljšati kvaliteta života i opće funkcioniranje. U Hrvatskoj zadnje dvije godine imamo dva odlična lijeka koja pomažu u uspostavljanju ravnoteže kod pacijenata, uz ostale alate kojima se služimo. Pravilnim liječenjima možemo puno pomoći pacijentima, odagnati taj stalni nemir i osjećaj duboke premorenosti i nefunkcionalnosti.

Na žalost, ova dijagnoza nailazi na nerazumijevanje okoline, ali nije prihvaćena niti u liječničkim krugovima. Olako ju se shvaća i duboko ne razumije.

A prva dijagnoza uspostavljena je prije 250 godina, jedan njemački kolega je te davne 1775.g jasno opisao simptome bolesti, a od tada su provedene mnoge studije, napisani mnogi radovi koji jasno objašnjavaju o kakvoj je vrsti poremećaja riječ.

Koliku ulogu igra genetika? Je li bolest nasljedna?

Puno neuroznanstvenih studija je potvrdilo da je genetika jako važna, no mi nemamo roditelje s ustanovljenim dijagnozama, nego u razgovoru s pacijentima shvaćamo roditeljska ponašanja i jasno vidimo da su i oni sami bolovali od tada neprepoznatih simptoma. Uz genetiku, jasno se vide promjene na strukturama mozga kod oboljelih, važnu ulogu u razvoju bolesti ima i majčina trudnoća i njezino rizično ponašanje od konzumiranja alkohola ili opijata, do proživljenih trauma i sl.

Koliku pomoć oboljeli mogu dobiti kroz psihoterapiju?

Uz propisane lijekove, psihoterapija je jako dobar alat. Posebno ističem kognitivno bihevioralnu psihoterapiju jer je ona strukturirana, jasna u okvirima i daje dobre upute pacijentu kako prebroditi vlastiti manjak strukture i rutine.

Često se misli kako su naši pacijenti smanjenih intelektualnih mogućnosti, međutim, upravo suprotno, oni obično imaju natprosječnu inteligenciju ali ih manjak strukture ometa u postizanju ciljeva. Oni su vrlo kreativni i zato je važno izabrati zanimanja koja potiču njihove sposobnosti.

Kada je osoba akademski obrazovana, a nije funkcionalna, stalno mijenja poslove, mijenja partnere, stalno je u dugovima, svi ćemo olako ustanoviti kako je to nezrelo i neozbiljno ponašanje i olako ćemo takvog čovjeka etiketirati kao nepouzdanog. A u pozadini tog ponašanja upravo može biti ADHD. Zato je uspostavljanje dijagnoze dodatno otežano, jer ti ljudi su inteligentni, često visoko obrazovani a opet nefunkcionalni.

Mi zapravo još uvijek ne vjerujemo u postojanje mentalnih poremećaja?

Nažalost, tako je. Za nas su mentalni poremećaji psihoze i shizofrenije, a nikako poremećaji ličnosti, depresije ili slično. Čak i moje kolege drugih specijalizacija često kažu kako to nisu bolesti, kako je riječ o karakternim osobinama, a ne poremećajima. To naprosto nije tako, i jako je važno o tome govoriti i destigmatizirati mentalne bolesti. Nitko od nas ne izabire biti neuspješan, nefunkcionalan, ovisan o koje čemu.

Koliko su tvoji pacijenti svjesni te stigme? Srame li se svojih stanja?

Uglavnom su svjesni toga i kroz život razvijaju razne kompenzacijske metode kako bi prikrili svoje simptome. Upravo to premošćivanje manjkavosti ih iscrpljuje fizički i mentalno i svi se žale na taj duboki osjećaj umora koji nikada ne prolazi.

To su ljudi koji će se vrlo dobro snaći u nepoznatim situacijama, ali svakodnevna rutina i okolina ih iscrpljuje i ne mogu udovoljiti zadanim očekivanjima. Zato često mijenjaju poslove ili se izlažu rizicima raznih vrsta. Mnoge poznate ličnosti kroz povijest su evidentno imale ADHD, a danas puno pomažu javne osobe koje priznaju svoju dijagnozu i usprkos kojoj su planetarno uspješni i poznati.

Je li ADHD poremećaj koji nastaje u djetinjstvu ili se može razviti i kasnije u životu?

Može se razviti i kasnije, kao posljedica traume mozga, kod demencije, nakon moždanog udara. Ono što mi ne znamo sa sigurnošću, je li traumu izazvao nedijagnosticirani ADHD ili je on nastao kao posljedica traume. Upravo zato je važno liječiti taj poremećaj, jer time smanjujemo rizik raznih drugih trauma kao i konzumacije alkohola i droga, a da ne govorimo o impulzivnim ponašanjima koja se liječenjem ADHD-a mogu sasvim držati pod kontrolom.

Na žalost, u službenu dijagnozu ADHD kod odraslih je uveden tek 2013., a sve godine prije toga, pacijenti su patili, loše se osjećali, izgledali neprilagođeno i bili etiketirani na razne načine. Srećom, moji kolege s Edukacijsko rehabilitacijskog fakulteta vrlo uspješno dijagnosticiraju ovaj poremećaj, bave se liječenjem i vrlo su uspješni u tome.

Važno nam je da kao struka javno o tome progovaramo, objašnjavamo i educiramo kolege i javnost o važnosti liječenja ovog poremećaja, i baš se veselim našem skupu 24. travnja.