A što ako pogriješim? Perfekcionizam dokazano ne vodi ničemu dobrom, utjeruje nam konstantnu krivnju i strah

Jeste li ikad upoznali ili vidjeli neku osobu i pomislili: „Ovo je perfekcionist!“? Vjerujem da jeste i da smo svi, no ono što se od prve takve rečenice u našim glavama do danas izmijenilo je što to zapravo jest, koliko je perfekcionista i kako ih prepoznati. Kako perfekcionizam prepoznati kod sebe.

Kad smo djeca doma ili u školi nas uče tim nekim duljim riječima i pojmovima pa je nerijetko perfekcionizam bio vezan za neke genije poput Mozarta ili Da Vincija koji su sve radili, kako i samo ime kaže, do apsolutnog savršenstva. I da, nerijetko su i oni griješili kako bi došli do toga što bismo možda i nazvali savršenstvom (iako to ne postoji u prirodi, a vjerojatno ni u tehnologiji) naglasak je najviše bio na cilju, a ne na putu. U njihovim primjerima isticali su se ciljevi, tj. djela, ne i greške koje su ih do njih dovele.

Nekako smo, barem ja, taj termin vezali za te velike umove, super uspješne ljude koji izvana izgledaju uvijek sređeno do zadnjeg detalja, a stanovi/kuće ispolirani kao da idu na izložbu ili se priprema fotkanje za neki katalog. Ali, realnost je puno drugačija i zapravo potpuno obrnuta tome. Perfekcionisti nerijetko izgledaju neuredno, njihovi prostori (realni i virtualni) u neredu, kao i zapravo cijeli njihov život jer teže tom nekom savršenstvu i prihvaćanju kako okoline tako i sebe samih. Najčešće zato stvari ni ne započnu ili ako već i počnu na prvi krivi pokret ili korak, odustanu, jer, nije savršeno. Boje se pogriješiti pa radije ne rade ništa ili se vrte u začaranom krugu gdje im je relativno ok i podnošljivo.

Strah od pogreške

Ni sama nisam bila svjesna koliko toga je prisutno i kod mene dok nisam uvidjela na što mi liče inboksi, ormari, bilješke i skoro sve u životu. Nije apsolutni kaos, ali bome nije ni daleko od istog. Sve bih, a ništa ne završim. Svugdje sam, osim tamo gdje trebam (za sebe) biti. I nisam jedina, društvene mreže i neke druge mode guraju taj perfekcionizam od najranije dobi već klincima u vrtiću. Nemoj ovo, nemoj ono, stalno neke zabrane i ograničenja, kao da će svijet propasti ako ti dijete nema sluha ili ne igra nogomet kao Luka Modrić. Pa preko leđa te djece u razvoju ispravljaju krive Drine kako bi imale što dokazivati u grupama i na predugim kavama. I sve to kasnije dovodi do toga da ta djeca kasnije imaju gotovo paničan strah od pogreške kako ne bi bili odbačeni. Jedna od temeljnih ljudskih potreba jest prihvaćanje, počevši od majke, a kasnije od drugih pojedinaca u životu. Onih koji su nam bitni za rast i razvoj, onih koje volimo i koji, pod pretpostavkom, vole i nas. I ako nas ti, opet počevši od majke, od najranijih dana ukalupljuju i za sve i svašta ispravljaju, ispada, u našim malim nerazvijenim glavicama, da ne valjamo i da ne smijemo griješiti. Da ako pogriješimo nećemo biti prihvaćeni i bit ćemo odbačeni. Isti strah nas i kasnije mori, ali ga pokušavamo kamuflirati, prokrastinirajući do granice odvratnosti kako bi na kraju ispalo da sami sebe ne prihvaćamo.

Pusti dijete da pogriješi, sto puta ako treba, jer jedino tako će naučiti. Pustimo ih da padnu i ogrebu koljena, da pišu lijevom rukom ako im to bolje leži. Da idu na balet ako im se to sviđa, a naš ego neka igra nogomet sa svojom ekipom. Dozvolite im ono kratko vrijeme dok su bez nametnutih strahova da otkriju što ih veseli, a što ne. Naučimo ih primjerom da je, znam da je floskula, ljudski pogriješiti ali i nužno kako bismo nešto naučili, promijenili i narasli. Dajmo im primjere kako iz znanosti i umjetnosti, tako i iz života da je prije nečeg velikog bilo milijun pokušaja i promašaja. Da je nekad dobro i odustati ili tek uzeti pauzu. Da ne postoji i nikada neće savršeno ljudsko biće ili tijelo, ali i da ne postoje dva identična bića ili tijela i da ih baš to čini posebnima. Objasnimo im da život nije natjecanje tko je bolji ili savršeniji i tko je prije došao do nekog cilja jer nismo svi olimpijski sportaši. Uostalom, i oni griješe. Svi griješe, odmaraju, odustaju, puknu. I svi oni zakrpaju, poprave, nastave dalje ne nužno u istom smjeru.

Perfekcionizam dokazano ne vodi ničemu dobrom, utjeruje nam konstantnu krivnju, strah i anksioznost u kosti i ne daje nam disati. Ne daje nam spavati dubokim snom kako bismo se odmorili kako treba.

Svaki dan je nova prilika, i to je floskula, ali da pogriješite i iz toga nešto napravite. Nešto nesavršeno. Na kraju dana ili života, pamtit ćete put, a ne cilj. Sjećat ćete se truda i ideja, pothvata i pokušaja, a cilj ostaje isti i relativno nezanimljiv u odnosu na sve što mu je prethodilo.

Do idućeg puta, pogriješite. Puno puta. Ispravite što treba i pogriješite opet. Ne budite perfekcionist jer vas liši i puta i cilja, a bome i užitaka.

Zagrljaj,

A.

Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.