Budi ona ista koja bi jasno i prkosno rekla neću, ne želim, ne znam, neću i točka. Ili hoću, sad i odmah, hoću.
 Foto: iStock
O slanom i slatkom: o svemu.

Budi djevojčica. Ne daj da ti itko omeđi slobodu, kao što ni onako balava nisi dala.

Povodom jučerašnjeg međunarodnog dana djevojčica naša je Sandra 'zagrebla' u arhivu svog sjećanja...

Otvorim jutrom Facebook, malo proskrolam, na zapadu ništa novo. Poubijalo se opet u raznim krajevima svijeta, što od ludila, što od siromaštva. I dalje gori Kalifornija, razmišljam o ljudima (uvijek razmišljam o ljudima), o Napa dolini, o vinu koje zagrijano vatrom ključa u bačvama, nepreglednim nasadima vinograda kako nestaju u plamenu, lovi me tuga kad bilo gdje gori jer smo protiv vatre često tako nemoćni.

Razmišljam i o onima koji negdje komentiraju "neka gori prokleta Amerika, neka vide kako je to, i u nas je gorilo", znam da ih ima. Njih uvijek ima.

Krenem zatvoriti taj ranojutarnji ringišpil loših vijesti, kad hop!, izleti mi onaj neki prozorčić iz kojeg izvire šarene nacrtane, nasmijane glave nekih djevojčica. Veli "promijeni okvir profilne fotke za slobodu svih djevojčica svijeta".

Ma promijeni svijest, ne okvir!

Budi djevojčica svijeta, budi ona ista koja bi hitro obrisala koljena, ustala i krenula dalje kad bi se spotaknula i pala, bez obzira koliko ju pekla krvava rana prepuna sitnih kamenčića i prljavštine koje se nitko nikad ne bi bojao. Ona koju ne bi bilo briga je li ju netko vidio i smije li joj se netko iz prikrajka kako je nespretna, već bi usmjereno hitala ka svome cilju. Koja ne bi odustajala na prvoj prepreci, koja se ne bi bojala ama baš ničega, dobro možda samo jurećeg vlaka ili zmija, koja bi se radovala životu upravo zato što ne bi imala pojma što je čeka.

Snimila: Sandra Rončević
I ako si se umorila od vučenja tog starog teškog kofera, zastani, isprazni ga i napuni ga cvijećem.

Budi ona ista kakva si bila, prepuna sitnih želja bez obzira koliko njima bilo nejasno kako netko sa svim tim natovarenim godinama na leđima može imati toliko želja. Budi svoja i slobodna, bez obzira koliko te lomili, koliko se ne slagali s tvojim mišljenjem, koliko te potcjenjivali, koliko ti govorili da si ovakva ili onakva, naivna i nezrela. Budi baš takva, sasvim drukčija od njih.

Budi ona ista koja bi jasno i prkosno rekla neću, ne želim, ne znam, neću i točka. Ili hoću, sad i odmah, hoću. Hoću jer volim, jer želim, jer mogu, jer nema smisla da mi kažeš ne, kad znaš da hoću bez obzira na tvoje smiješno ne.

Ma, i opsuj kao onda

Ona ista koja bi jela kad bi bila gladna, pila kad bi bila žedna, koja bi se smijala kad bi bila sretna, koja bi tulila i ronila suze k'o kišna godina kad bi bila tužna ili kad bi joj došlo. Koja ne bi fermala radoznale babe ni pet posto kad bi je pitale koliko imaš godina, ili čija ti, milo, jesi, ili kako se ti, milo, zoveš, već bi im jasno i glasno, iako skroz nezainteresirano, sjedeći na tatinim ramenima odgovorila "picka mater".

I ne daj, ne daj na sebe, djevojčice! Ne daj da ti itko omeđi slobodu, kao što ni onomad, onako musava i balava iskonski nisi dala. Jeb'o okvire.

Linker
24. studeni 2024 09:36