Osma nam je godišnjica, tko bi rekao da smo se upoznali na netu?!

Prije osam godina na današnji dan sam se udala. Topli prvi dan ljeta na prekrasnom baranjskom imanju bio je idealan izbor za takvu sudbonosnu odluku... A sve je počelo vrlo neočekivano dvije godine prije. Upoznali smo se preko interneta. Duga veza, kratka veza, plus-minus razočaranje i taman sam bila pred kraj, na trenutke, za moj ukus i preburnih 20-ih.
Baš sam bila dežurna u redakciji za Božić. Sve je bilo laganini pa sam surfala po kompjuteru. Nije tad bilo Facebooka i ostalih krikova tehnologije. Iskrica je bila totalni domet avanturista.

Od chata do prvog susreta

Emanuel mi se javio na chatu. Mislila sam da je prestar (6 godina stariji), negdje bogznagdje iz Slavonije (čula sam za Belišće iz neke Balaševićeve pjesme, ali daleko mi je sve to bilo), i to neobično ime nikako da zapamtim... No, bio je drukčiji pa me zainteresirao. Javio se odmah te večeri na telefon. Neformalan i opušten. Sad kad se sjetim, identičan kao i danas. Razgovor je tekao kao da se znamo oduvijek. Pozvao me da slavim Novu s njim. U Subotici ima neke prijatelje, rekao mi je. 'Bit će nam odlično', nudio mi je provod života. Druge planove ionako nisam imala, a mozak ni inače baš ne uključujem prečesto pa sam brzo pristala.
Moji su bili zgroženi. Umjesto da mudro slažem, ispričala sam im detalje svog neobičnog plana. Mama je bila protiv, šogor cinik je napola u šali rekao da on neće prepoznavati moje tijelo na policiji. Ja sam već ionako odlučila. Da se poštedim muke, ugasila sam mobitel.

Što ću ja jednog dana?

Eh, kad mi kćer za 20 godina ugasi mobitel prije nego ode u drugu državu... I objasni da zna što radi iako nema pojma. I da je taj tip kojeg je upoznala totalno dobar i fora. Iako baš i ne zna zapravo kako izgleda. Pouzdajmo se da je njena sreća dobra kao i moja. Jer ja sam je svakako imala te zime 2006.
Putovala sam vlakom. Moj novi prijatelj me čekao na kolodvoru u Osijeku. Sve je i dalje bilo kao da se znamo sto godina. Začudo, tako je ostalo i sve dane kasnije. Budući da smo tek sutradan putovali u Vojvodinu prespavali smo kod njega doma. On je bio mudriji pa je roditeljima rekao da se znamo 'sa seminara u Zagrebu'. Fino smo i svi skupa obiteljski ručali drugog dana. Baš simpatični ljudi. Ha, uvijek sam znala odabrati dobru ekipu.

Vjerujem mu kao prvog dana

Nova godina je stvarno bila provod života, upoznala sam tad i našeg sadašnjeg vjenčanog kuma. Mi smo se odmah zbližili, iako smo bili bliski i prvog dana kad smo se upoznali, koliko god to čudno zvučalo. Bilo je najgore objašnjavati svima koje bi sreli putem. 'Koliko ste dugo skupa? Koliko se znate? Aaa, baš zanimljivo'...
On mi je uvijek govorio 'samo da prođe koji mjesec pa da bude normalno i drugima kao što je nama'. Ja sam mu vjerovala. I danas mu isto vjerujem. Kad stvarno sve na kraju bude kako kaže. Istina, nekad treba mjesec, nekad godina, nekad i tri, ali sve na kraju bude stvarno po našem planu.

Nakon godinu dana preselio je u Zagreb i uselili smo u naš prvi stan. Kasnije smo kupili kuću, dobili jedno pa drugo dijete. Ovako sa strane se može činiti da smo po 'PS-u' iako smo sve samo ne to.

"Sretna sam kao i tog dana i baš ništa ne bih promijenila!", kaže Lada.