Tek kad 'iskočite' iz naučenih obrazaca ponašanja - počet ćete zaista živjeti

Na pitanja odgovara: Tomislav Senečić • Intervjuirala: Tamara Sertić • www.cir.hr

Što su to emocionalni obrasci po kojima funkcioniramo?

To je specifičan način na koji emocionalno reagiramo u situaciji vezanoj za kontakt s drugima, za interpersonalno, ali i šire. Oni su zapravo naučeni ili iskustveni način emocionalnog funkcioniranja - navika.

Primjeri emocionalnih obrazaca često su vidljivi u partnerskim odnosima - oni se tiču generaliziranih uvjerenja poput imam osjećaj da drugoj osobi nije stalo do mene, ili na primjer bit ću biti odbačen. Upravo iz takvih uvjerenja mi kreiramo vlastitu stvarnost i potvrđujemo emocionalni obrazac. S druge strane, pozitivan primjer emocionalnog obrasca je osjećaj da sam kao osoba okej i uvijek dobrodošao.

Sve su naučeni načini funkcioniranja, to jest oni su produkt dinamike našeg djetinjstva. Na temelju te dinamike - našeg iskustva s okolinom - formiramo emocionalne obrasce, a na temelju emocionalnih obrazaca stvaramo uvjerenja o životu. Uvjerenja su pak dio mentalnog razumijevanja života i odnosa koja izviru iz obrasca proizašlih iz prošlih iskustava.

Ustaljeni obrasci različitih priča naše prošlosti, a najviše djetinjstva, stvaraju u nama zadani okvir kroz koji doživljavamo svakodnevicu. Kako su oni jedini okvir koji poznajemo, tako danas na emocionalnoj razini i dalje proživljavamo iskustva vlastite prošlosti. Najbolnije od svega, moguće je provesti cijeli život uhvaćen u taj okvir, a da toga nismo svjesni.

Ako su prva iskustva bila da je život opasan, to je ono što ćemo doživljavati tijekom cijelog života ako se ne pozabavimo tim obrascem.

Kako točno obrasci nastaju?

Nastanak emocionalnih obrazaca kreće u našoj najranijoj dobi, a počinje kroz prvu interakciju s primarnim skrbnikom, najčešće majkom. U tom prirodnom procesu vezivanja djeteta za majku i kroz njezino zrcaljenje nas kao djece, mi počinjemo stvarati našu prvu vezu i u njoj prve emocionalne obrasce. Potom nastaju uvjerenja koja će kasnije uvelike odrediti kako ćemo funkcionirati unutar odnosa s drugim ljudima i na koji način ćemo doživljavati svijet oko sebe.

Na primjer, ako roditelji nisu dovoljno emocionalno angažirani oko djeteta, to jest ako mu ne daju dovoljnu razinu sigurnosti kroz odnos, dijete osjeća da je taj odnos prefrustrirajuć. Ono se zatvara se prema odnosu kako bi se zaštitilo od boli i frustracije, a iz toga se stvara uvjerenje da su svi kontakti i odnosi u životu potencijalno bolni i frustrirajući. Na taj način ono stvara emocionalni obrazac nikada se neću nikom dat ili ne želim se dati drugim ljudima u odnos, distanciran sam i površan, i ne dajem se u odnose da ne bih morao osjetiti bol i frustraciju.

Drugi primjer stvaranja emocionalnog obrasca jest da odnos može biti frustrirtajuć, nedostatan ili nedovoljan. Kroz takav odnos možemo kreirati uvjerenje da za nas nije bilo dovoljno brige, ljubavi, pažnje itd. što se u odrasloj dobi prenosi u uvjerenje o svakom bliskom odnosu. Kako je u tom slučaju naša primarna potreba za kontaktom i ljubavlju ostala neispunjena, tako ostajemo u rascjepu da i dalje želimo taj kontakt te ga aktivno tražimo, a paralelno smo ljuti jer smo stvorili uvjerenje da nikada ne dobivamo dovoljno. U svakom odnosu kasnije tražimo tu primarnu ljubav, a u stvari protestiramo da je nema što potencijalno stvara kaos u odnosu.

S obzirom da ne postoji savršena roditeljska ljubav, svatko od nas je obremenjen nekim obrascem. Procesi njihova nastajanja u razvojnoj fazi su podsvjesni i prirodni, a često prelaze u mehanizme funkcioniranja koje nesvjesno ponavljamo u odrasloj dobi.

Kako su povezane emocionalna i psihološka razina emocionalnih obrazaca?

U našem formativnom razvoju, od samih početaka do predadolescencije, imamo svoju biološko-psihološku zadanost. Da bismo mogli ispuniti tu zadanost, to jest razviti se u odraslu, zrelu, samosvjesnu i ispunjenu osobu potrebno je zadovoljiti niz uvjeta između nas i okoline. Oni se posebno tiču našeg emocionalnog odnosa, to jest bliskosti između nas i naših roditelja. Ukoliko u tom odnosu nismo dobili ono što je bilo potrebno, ili smo pak dobili nešto što nije bilo zdravo za nas, stvaraju se bolna iskustva. S tom boli je jako teško živjeti, a ljudska psiha je organizirana tako da te osjećaje moramo potisnuti.

To postaju nedovršena mjesta naše psihe, to jest nešto gdje je naš razvoj bio prekinut. Kasnije u odrasloj dobi u želji da se ova mjesta naše psihe dovrše, ti dijelovi počinju se javljati najčešće u odnosima. Oni su nesvjesni dio nas koji je potisnut, a kada se jave počinju od partnera ili svijeta tražiti ono što nam roditelji nisu mogli dati - da nas vole na isti onaj način na koji su nas trebali voljeti naši roditelji. Upravo ovdje nalazi se sva problematika psihologije i psihoterapije jer u trenutku kada to ne dobijemo, mi kreiramo konflikte.

Ti konflikti mogu biti unutarnji ili vanjski. Unutarnji su esencijalna manifestacija neuroze koji govore o sukobu frojdovski rečeno ida s egom ili superegom - govore o našem dubokom nesvjesnom koje se želi dovršiti ili manifestirati, ali iz straha od prijašnjih iskustava odbačenosti mi te impulse kontroliramo i zaustavljamo. Najčešći primjer toga jest kada u nekoj situaciji reagiramo na jedan način, a iznutra imamo drugi osjećaj - kada na van kažemo da, a iznutra govorimo ne i tako pristajemo na nešto što ne želimo.

Uz unutarnje konflikte mogući su i oni vanjski, interpersonalni, kada dvoje odraslih ljudi psihološki i emocionalno regresiraju u vlastito djetinjstvo te jedan od drugog počinju tražiti ono što su trebali dobiti od roditelja. Druga vrsta vanjskog konflikta jest kada se borimo svim silama za ulogu dobrog ili žrtve u odnosu - što je suština svih konflikata - tko će ispasti veća žrtva ili dobar kako bi drugi bio loš. U pozadini se pak nalazi naša želja da druga osoba preuzme odgovornost za naša emocionalna stanja, što je u svakom slučaju pogrešno.

Da li nam obrasci olakšavaju ili otežavaju kontakte?

Obrazac je nešto što je naučeno i što nas ograničava. U svakom ga je slučaju korisno prepoznati jer ako ga nismo svjesni, zarobljeni smo unutar njega i nemamo perspektivu za drugačije iskustvo. Kada osvijestimo emocionalne obrasce, čak i ako ih ne mijenjamo, već samim osvještavanjem stvaramo mogućnost za novo iskustvo. To je suština rada s obrascima - stvaranje mogućnosti reagiranja na drugačiji način od onoga kako smo ranije reagirali. Iz tog dijela nije bitan sam obrazac, nego svijest o njemu i upravo na tome treba raditi.

Kako ih je moguće promijeniti?

• Prvi korak je osvještavanje - uvid da se nešto stalno ponavlja, da nešto sami kreiram i preuzimanje odgovornosti za to.
• Drugi korak je raspakiravanje obrasca. To znači sagledavanje njegove dinamike i početak povezivanja s našom prošlošću.
• Treći korak je aktivni rad na tom obrascu i tu nam je najčešće potrebna pomoć - potreban je netko tko nas može zrcaliti na realan način i pomoći nam da prođemo kroz emocije koje se nalaze u obrascu, da ih proživimo i dovršimo kako bismo ga promijenili.

Terapijski rad stoga mora imati aktivni princip - osim iskustvenog rada u terapijskom prostoru potrebna je i spremnost da osoba radi korake u svakodnevnom životu. Ključno je da osoba sebi omogući drugačije iskustvo od naučenog obrasca i izdrži strahove, nelagodu i sve ono što dolazi kroz taj proces. Upravo to je postignuće terapije. Na primjer do sad sam se bojao otvoriti srce i štitio sam se na različite načine, a sada idem otvorenog srca u život. Ili ranije nisam imao povjerenja, a sada sam naučio vjerovati životu, ljudima i sebi. Za ovaj oblik transformacije važan je terapijski odnos jer je on u suštini mogućnost novog iskustva bivanja podržanim i prihvaćenim. Jednom kada u terapijskom odnosu osjetimo to iskustvo, shvaćamo da ono može postojati unutar svakog kontakta izvan našeg emocionalnog obrasca i izvan terapijskog odnosa.

Najčešći efekt terapije stoga je osjećaj da mogu biti sve što jesam u svojim najskrivenijim i najranjenijim dijelovima i mogu dobiti stvaran osjećaj da sam okej takav kakav jesam. Upravo to iskustvo je transformativno po pitanju emocionalnih obrazaca.

S obzirom da u CIR-u imate grupni rad, koja je razlika između grupnog i individualnog rada po pitanju ovakvih procesa?

Unutar naših programa imamo grupe koje se bave osobnim razvojem. Grupa je veliki izazov za osobu i daje puno više mogućnosti te na određeni način katalizira osobni razvoj. Tjedan dana intenzivnog grupnog emocionalnog rada ekvivalent je godini dana individualne terapije. Dinamika grupe ubrzava rad i daje puno više mogućnosti iskustava nego rad jedan na jedan. U takvom radu tuđi procesi istovremeno su i naši, a mi ih kroz svjedočenje proživljavamo te se u nama aktiviraju emocionalne obrasce i vlastita potisnuta stanja. Zato grupni rad ima veliku vrijednost.