Tek kada mu se počnu događati loše stvari, čovjek se probudi. Ili to tako ide s velikom većinom ljudi
 Getty Images
što nas tjera na akciju

Udobnost je zamka iz koje je najteže ustati...

Iz vlastitog iskustva mogu reći da sam u najtežem razdoblju svoga života učinila najviše po pitanju osobnog rasta i pokrenula neke stvari za koje je vrlo izgledno da bi još uvijek živjele samo u mojoj glavi da su uvjeti mog života bili lagodniji i bezbrižniji


Piše: Jana Krišković Baždarić, vlasnica bloga sincerelyjana


Što nas tjera na akciju? Kada se krećemo? Kada smo najživlji? Kada čupamo ono najbolje iz sebe? Kada smo najsnažniji i najuporniji? Kada naši postupci isporučuju rezultate? I ono najjednostavnije, kada smo najmotiviraniji za učiniti nešto od sebe?

Naš život prepun je mijena. Ipak, ona najvažnija podjela u našim životima je ona na „good times“ i „bad times“. Pitanje je što je to loše, a što dobro u teškim, pa tako i lakšim razdobljima naših života.


Trenutak u kojem sam proživjela najintenzivnije emotivne obrate

Iz vlastitog iskustva mogu reći da sam u najtežem razdoblju svoga života učinila najviše po pitanju osobnog rasta i pokrenula neke stvari za koje je vrlo izgledno da bi još uvijek živjele samo u mojoj glavi da su uvjeti mog života bili lagodniji i bezbrižniji; počela sam pisati, pokrenula svoj blog, okupila pravu malu zajednicu svojih čitača i ono meni najdraže, napisala svoj prvi roman. Kad sada gledam unatrag, nije mi jasno kada se sve to stiglo dogoditi. Ali, dogodilo se.

U najljepšem razdoblju moga života, kada se rodio moj Borna, teško mi se razboljela mama, a nedugo zatim i tata. Odjednom sam imala troje ljudi koji su ovisili o meni. Neprestano sam prelazila iz sreće u tugu, iz onog najljepšeg u najbolnije i tako svaki dan. Trajalo je dugih pet godina, koje iz sadašnje perspektive izgledaju tek kao trenutak u vremenu. Trenutak u kojem sam proživjela najintenzivnije emotivne obrate, kušnje strpljenja, izdržljivosti i snage da se ujutro ustanem, usprkos svemu.

Tekstove sam pisala u čekaonicama bolnica, stranice svoje knjige ispisivala u kasnim večernjim satima, nerijetko i noću kada je s mamom bilo najgore. Nešto me gonilo u tim trenucima kada nisam imala snage za ništa, a opet snaga kao da je tada bila najjača. Neosporno je da me u tim trenucima gonio i onaj negativan adrenalin, ali bilo je tu puno više od toga. Neka nada koja je svijetlila u daljini. Svjetlo u trenucima moje velike životne tame.


Tražila sam svjetlo u mraku

I vjerujem da upravo u tome leži problem ljudi koji zavaljeni u svoje fotelje puštaju da im život klizi niz prste kao pijesak. Žive životom u kojem misle da ima vremena za sve. Zavaljeni u svoje fotelje, imaju dojam da vrijeme stoji. Nekako je danas sve isto kao i jučer. Isto kao što će biti i sutra. Nemaju stimulansa. Odgađaju. Ne da im se. Sutra će. Još nije pao mrak. Nije hitno. Ima vremena.

I tu je čovjekov najveći problem.

Ne traži svjetlo kad nije u potpunoj tami. Udobnost ga razoruža i potpuno joj se prepušta. Nezadovoljno cvrči iz svoje fotelje, kuje planove u glavi, odgađa ih, negoduje jer ih nije ostvario. Ali, može i sutra. Dobro mu je za sada. Uvijek postoji sutra. Sve do onoga dana kada više ne postoji.

„Čovjek se mijenja tek kada se nalazi na rubu ponora.“ - istinita misao iz filma „Dan kada je Zemlja stala“.

Dok se ne nađe nad ponorom, kao da ga ništa ne može pokrenuti. Ima dovoljno svjetla da vidi što mu je ispred nosa i ne pada mu napamet ulagati napor da bi vidio što se nalazi tamo dalje, čega još sve ima u daljini i što se krije u toj vječnoj tami koju je sam stvorio.

Tek kada mu se počnu događati loše stvari, čovjek se probudi. Ili to tako ide s velikom većinom ljudi. Nesreća i jad čovjeka uistinu mogu podsjetiti koliko snage ima u sebi. Koliko toga može izdržati, koliko toga promijeniti, koliko toga preživjeti. U tom trenutku svijet se počne dijeliti na dvije skupine ljudi:

One koji se izbore sa svim nesrećama ovoga svijeta kako bi se ponovno mogli zavaliti u svoje duboke fotelje u kojima će se sakriti od svih životnih izazova - one koji bi uvijek radije izabrali fotelju (koliko god udubljena i poderana bila) nad nesigurnošću (ili mogućnošću) da ostvare svoje životne potencijale.

I one koji se, nakon loših iskustava u životu, ne mogu vratiti u fotelju kao da se ništa nije dogodilo. Kao da ih ništa nije opomenulo, dotaknulo, nagnalo na razmišljanje, potaknulo na akciju u onim smirenijim razdobljima života. One koji znaju da to sa sobom donosi nemir. Ipak, usprkos svemu, ne mogu si dozvoliti ne pokušati živjeti. Uprijeti i ostvarivati stvari zbog kojih misle da su ovdje.


Borim se s frustracijama, nestrpljenjem, blokadama svake vrste

Nesretan period u mome životu nagnao me da jako puno o tome razmišljam. Nerijetko sama sebi priznajem to svoje malo herojstvo u kojem sam štošta izdržala i proživjela. U kojem sam patila, ali iz kojeg sam puno toga naučila. Naučila stvari koje mi je samo to iskustvo, koliko god bolno bilo, moglo dati.

Pišem posljednjih 6 godina i nastavit ću. Gradim dan po dan. Tekstove, odnose, stranice mojih knjiga (da, pišem i drugu), male projekte. Borim se s frustracijama, nestrpljenjem, blokadama svake vrste. Negdje duboko u sebi vjerujem da će doći dan kada će se sve posložiti onako kako to vidim u svojoj glavi. Znam da realno postoji mogućnost i da neće. Ali, djetinjim žarom vjerujem da hoće.

I zato nemam svoju fotelju. Nemam je doslovno, ali ni ne sjedim u njoj u glavi. Ne mogu iznevjeriti onu verziju sebe koja je sposobna za sve. Verziju koju toliko puta sami ubijemo. Zaboravom.

Jer lakše je biti slab nego snažan. Lakše je predati se i reći: Ja to ne mogu. Dobro mi je i ovako.

Ako si to kažeš i pritom ne osjetiš nemir, možda je to zaista tvoja istina, a ona je, kao takva, jedino što vrijedi.

Ako te pri toj misli uhvati nemir, iako ni sam možda ne znaš čime bi ga umirio, istraži svoju unutrašnjost i razmisli o svome životu. Što to možeš dati i čemu se možeš posvetiti? Što te to iznutra zadirkuje? Što te zove? Osluhni bolje, jer s vremenom si postao nesposoban čuti vlastiti glas.

I sjeti se teških vremena. Teških vremena koja su ti donijela najbolje vijesti: sposoban si za sve!

Linker
27. studeni 2024 20:00