Volonterka Željka: Nigdje nema toliko hrabrosti i snage kao na onkologiji

Zagrepčanka Željka Habazin zna kamo će vikendom. Njezin redovni cilj nije Sljeme, nije Jarun, nije ni neki prodajni centar, nego treći kat Klinike za tumore u Ilici na kojem se liječe djeca onkološki pacijenti. Misija joj je makar nakratko maknuti im misli od onoga od čega ne mogu pobjeći. Željka je volonterka Udruge Krijesnica za pomoć djeci i obiteljima suočenima s malignim bolestima i jedna od tri njihove volonterke godine.

POPUT RODBINE

U Krijesnici je dvije godine, došla je na edukaciju za volontere i ostala. Kad dođu na odjel, volonteri se jave sestrama koje im kažu u koje sobe ne smiju ići zato što djeci nije dobro, imaju loše nalaze ili su na palijativi. Rasporede se i krenu po sobama, a ostanu ondje gdje ih djeca prihvate.

- S djecom se igramo ili razgovaramo, no oni nisu baš sretni s velikim razgovorima. S manjom djecom slažemo Lego kocke, autiće, garaže, pričamo priče. Tinejdžeri nas isprva baš i ne žele, ali s vremenom nas prihvate. S njima kartamo i tu bude smijeha, a zanimljivo je da svaka soba ima svoja pravila kartanja za istu igru - smiješi se Željka dok govori. Kad uđe u sobu, već po situaciji vidi što će raditi. Zna se dogoditi da ih djeca odbiju, da se ne žele igrati i to je u redu.

- Posjeti traju sat i pol. Ako osjetim da je dijete zadovoljno našom zabavom, onda i ostanem u toj sobi, jer mi je žao prekinuti. Osjetim li da je umorno, a oni to i vrlo jasno kažu, odem dalje - kaže. Educirana je u Udruzi za rad s malim pacijentima i kad im ide u posjete, ne razmišlja o njima kao o bolesnoj djeci.

- Kad idem u sobu, ja se veselim djeci, ona me čekaju i mi ćemo se igrati. Ponekad mislim da sam jako sebična i da od tih druženja dobivam više nego oni, jer s odjela odlazim puna srca. Najveća mi je nagrada kad se prema meni ponašaju kao da im je došao netko od rodbine, kao kad sam ulazeći u sobu s vrata čula kako 13-godišnja Karla pita: "A gdje je Željka?" To je naizgled sitnica, a zapravo je velika stvar. U Udruzi pišu izvješća s posjeta, kakav im je bio dan, koliko su se igrali, kako se osjećaju. Ponekad Željka ne može opisati kako se osjeća, jer je ni edukacija ne može pripremiti za sve situacije.

- Bila je subota, bila sam sama, a odjel je bio pun. U dvije sobe nisam smjela jer je bila palijativa, u nekima su bili loši nalazi, u trećima djeca nisu bila raspoložena. I dođem u jednu sobu, a u njoj brat i sestra, on 18, ona 17 godina, oboje bolesni. Mama je bila s njima. Ostala sam i oni su bili fantastični, razgovarali smo, kartali se, smijali. Kad sam izašla, to je bilo prvi put da sam cijeli dan proplakala. Inače imam ispušni ventil kroz trčanje, ali ovo je bio takav moment. Ne mogu uopće pojmiti kako je tim roditeljima i toj djeci - govori Željka o situaciji koju nikad neće zaboraviti.

Željka Habazin, volonterka udruge Krijesnica

DARKO TOMAS CROPIX

Toliko hrabrosti, pozitive i snage nije nikad nigdje vidjela kao na tom odjelu, a za zrelost i načine na koje se djeca odnose prema bolesti ponekad ne može naći riječi. Posjećivala je dvije djevojčice, od četiri i tri godine. Imale su istu dijagnozu i došle su u bolnicu gotovo isti dan. Odmah su se sprijateljile.

- Obje su morale na kemoterapiju. Starija je tješila mlađu kad joj je ispala kosa, pa joj je primila lice rukama i rekla: "Sad si mi još ljepša." Nevjerojatno je kako ta djeca funkcioniraju - navodi Željka jedan od trenutaka koji ju je duboko dirnuo. I dalje će volontirati, jer u tome se pronašla. Ima obitelj, poslovno se bavi financijama i smatra da volontiranje životu daje veći smisao.

- Vjerujem da je svatko od nas ovdje s nekim razlogom i da ima posao koji mora odraditi. Nekako se nadam da je ovo moj - da odem negdje, pomognem nekome i da se netko nasmije kada ja dođem. Ako se to dogodi, ja sam svoju misiju izvršila - zaključila je.