Svaki put kad se odlučimo zatvoriti, obraniti ili odvojiti naša usamljenost još malo poraste
 Getty Images
PUT DO VLASTITE STVARNE PRIRODE

Zašto je važno prihvatiti svoju specifičnu ranu, svoju bol, svoje iskustvo ranjenosti...

Dijelovi našeg života u kojima osjećamo neugodu, pa i nezadovoljstvo, postaju fokus rada, jer oni zapravo kriju potencijal za vlastitu autentičnost

Piše: Nina Senečić, integrativna tjelesno-orijentirana terapeutkinja i Coach - www.cir.hr


Jedan od čestih ciljeva koje moji klijenti donose u naš zajednički rad ili ih zajedno definiramo odnose se na vlastitu autentičnost. Pitanje 'tko sam ja' zapravo se nameće kad prepoznamo i osvijestimo slojeve u kojima smo identificirani s vanjskim slojevima vlastite osobnosti, stvorenima prema vrijednostima i uvjerenjima kojima smo kondicionirani u okruženjima u kojima smo odrastali.

S aspekta razvojne psihologije adolescentski bunt zapravo je impuls za otkrivanjem sebe kroz testiranje svega na što smo navikli i što smo naučili, kako bismo spoznali vlastitu istinu. Ipak, ovaj proces često traje puno dulje od adolescentske dobi, i negdje pri kraju rane odrasle dobi, oko tridesete godine javljaju se veće krize. One mogu biti vezane za neuspješnost partnerskih odnosa, teškoće u samostalnom funkcioniranju, probleme u profesionalnom okruženju, itd. Sve to ovisi o specifičnim načinima kako smo u prošlosti bili povrijeđeni, a onda i kompulzivnim obrascima kroz koje pokušavamo dovršiti bolan konflikt u odrasloj dobi, ali ne uspijevamo. Sada već imamo dovoljno iskustva i zrelosti da se na drugačiji način upustimo u istraživanje vlastitih nesvjesnih motiva i često je ovo dobro vrijeme za istraživanje metoda osobnog razvoja, pa i psihoterapije.


Svako destruktivno kretanje u nama posljedica je naših iskustava

Ako se odlučimo za psihoterapijski pravac koji je orijentiran na rad s nesvjesnim materijalom naše psihe, takav će nas rad nužno odvesti u potragu za temeljnim krivim uvjerenjima koje imamo i prema kojima nesvjesno donosimo svoje odluke i izbore. Naše odluke i izbori oblikuju našu stvarnost, i tada mi dobivamo iskustvo ugode ili neugode vlastitim iskustvom, i u konačnici, vlastitim životom. Dijelovi našeg života u kojima osjećamo neugodu, pa i nezadovoljstvo, postaju fokus rada, jer oni zapravo kriju potencijal za vlastitu autentičnost.

Ono što u svom sistemu osjećamo kao ugodno, i što je usklađeno s našim stvarnim dubokim potrebama, bit će konstruktivno i neće zapravo ugrožavati dobrobit drugih niti dobrobit sustava u kojem živimo. Drugim riječima, ono što je za naše najviše dobro ujedno će biti za najviše dobro svih ostalih, što nam ukazuje na nužan princip usklađenosti osobnog i kolektivnog. Ako naša ugoda ima destruktivna ishodišta, imat ćemo doživljaj da taj užitak nije slobodan, i da je isključive, sebične prirode. Takva vrsta negativnog užitka zapravo je odraz naše specifične povrijeđenosti, iskustva u kojem smo naučili i nesvjesno zaključili da je ugoda iz ovog ili onog razloga nemoguća ili nedostupna, a užitak zabranjen.

Svako destruktivno kretanje u nama posljedica je naših iskustava. To nužno znači da smo imali povrjeđujuća iskustva. Ovo je jedan od najvažnijih koraka u psihoterapijskom procesu - imenovanje vlastite istine koja se već dogodila. Priroda naše ljudske prirode je izbjegavanje boli. Radije nego bol, dozvoljavamo si niz strateških i dobro uigranih ponašanja koje nazivamo obranama. Idealizirana slika sebe ujedno je na jednoj razini naša obrana za koju vjerujemo da je prihvatljiva i kroz koju pokušavamo dobiti ljubav, prihvaćanje, potvrdu ili nagradu. Pa ipak to ne činimo direktno. Ljudima koje srećemo, svijetu i sebi pokazujemo sloj sebe, kao opnu kroz koju se ne može uistinu doprijeti do nas kakvi smo stvarni

Istovremeno je naša najdublja čežnja da nas se uistinu vidi, osjeti i potvrdi. Prenesimo to sada na populaciju. Vidjet ćemo pojedince koji svijetom hodaju u obrani, istovremeno u sebi noseći duboku čežnju za stvarnim kontaktom. Ako vidimo da svatko od tih ljudi svijetom hoda u svojoj sebi specifičnoj opni, koja je zapravo šansa da se sretnemo izvan obrana i ostvarimo svoju čežnju? Ako nema svijesti, prilično je mala.


Bojimo se osjetiti bol mogućeg odbacivanja

Dakle, opna, mišićni oklop našeg tijela koji čini naše obrane u fizičkom smislu, naša je obrana. Od čega nas ona štiti? Od čega se naše tijelo brani svojim tonusom, posturom i disanjem? Od boli. Bojimo se osjetiti bol mogućeg odbacivanja, uništenja, poniženja ili obezvrjeđivanja. Ne želimo da itko ikad dobije priliku raniti nas na taj način. Pa držimo srce zatvorenim, mišićni oklop tvrdim ili pretjerano poroznim. I zapravo ne uspijevamo ispuniti svoju osobnu čežnju, čežnju za stvarnim kontaktom, zbog čega svakodnevno živimo s boli u vidu usamljenosti. Usamljenost je posljedica života kojeg živimo u namjeri da izbjegnemo ranjivost u kontaktu.

Svaki put kada se odlučimo zatvoriti, obraniti ili odvojiti naša usamljenost još malo poraste, i priroda ljudskog života orijentira se prema patnji. Odatle sva tuga jer tuga je odgovor našeg srca na bol zbog ljubavi koju nemamo kome dati. Ljubav držimo zaključanu u sebi, duboko unutra i to nam stvara ogromnu bol. Ne možemo probiti opnu, izaći u svijet direktno, jer se branimo od boli, i time zapravo živimo život iz straha, a ne iz ljubavi.

Naša namjera nesvjesno je usmjerena na prevenciju ponovnih iskustava povrijeđenosti, ponavljanja i ponovnog osjećaja boli. Branimo se da ne osjetimo ono što smo već proživjeli. Najveća bol koje se bojimo već nam se dogodila. U dnu našeg srca, ako se spustimo tamo, pronaći ćemo svog unutarnjeg dječaka ili djevojčicu koji su već iskusili tu bol. I preživjeli. Bojimo se onoga što smo s puno manjim i krhkijim tijelima već uspjeli preživjeti. Taj strah još živi u nama. Ako ga upoznamo osjetit ćemo promjenu vlastite realnosti u kojoj ćemo poželjeti svom unutarnjem dječaku ili djevojčici pružiti iskustvo ljubavi, umjesto dugogodišnjeg iskustva straha. Tada svoju namjeru usmjeravamo u konstruktivnom pravcu, prema ljubavi i kontaktu.

Ako možemo prihvatiti svoju specifičnu ranu, svoju bol, svoje iskustvo ranjenosti, to će nas učiniti ljudskima i običnima u najljepšem smislu te riječi. Slijedi veliko olakšanje jer obrana više nije nužna. A autentični dio nas više nije zarobljen unutar našeg mišićnog oklopa. I točno je onoliki koliki smo bili kada smo zadnji put posjetili svoju ranu, svoju bol, svoja rana iskustva. Ali je ujedno i važan dio nas u kojem imamo jasnoću osjećaja sebe – umjesto ideje o sebi iz našeg raciom dominiranog sistema. U tom mjestu rascjep uma i tijela postaje most, a naša svijest prostor iz kojeg možemo usmjeriti namjeru za svoj život prema ljubavi, a ne protiv straha.

Linker
24. studeni 2024 04:41