SHUTTERSTOCK
druga perspektiva

Čeznete li i vi za životom koji je više ‘pješice‘?

Ne moramo uvijek biti brzi i učinkoviti

Praznici i blagdani donesu tako neke dane koji su poput lijepog izdvojenog oblaka. Takvi su za mene bili i ovi uskršnji blagdani koji su za nama. Općenito je uvijek lijep osjećaj kad svi u cijeloj zemlji istovremeno praznikujemo pa se stvori dojam kao da je odjednom sav ritam žurbe i ‘zujanja‘ nestao i svi smo, kao po dogovoru, uronili u opuštanje, druženje i posvećivanje malim kućnim radostima. Takvi dani kao da nam daju dozvolu da ‘siđemo s trake‘ i budemo puno više ono što jesmo. Osjećate li se i vi tako?

Ne možemo stati

Nedavno sam, vozeći se preko Jadranskog mosta (na kojem su trenutno radovi pa se u svakom smjeru vozi duž dvije vrlo uske trake) dobila tako jasan osjećaj kako mi je život često znao izgledati - baš poput te vožnje. Dok se vozim po takvoj cesti jednostavno nemam izbora - jedino što mogu je voziti ravno dalje. Ne postoji mogućnost da stanem malo sa strane (jer zaustavnog traka nema), da skrenem nekamo drugamo, pa čak nije dobro ni ako usporim - jer iza mene i pored mene su drugi automobili koji voze svi istim tempom i ja moram voditi brigu o tome da se svi zajedno krećemo bez zastoja. Jeste li i vi ponekad imali takav dojam u svom životu - da ne možete stati i uzeti si veći predah, da cijela mašinerija u kojoj sudjelujete ne može funkcionirati bez vašeg stalnog angažmana, da ste obavezni prema mnogim drugim ljudima samo ići naprijed i naprijed i ne zastajkivati?

Pa sam pomislila koliko je čovjeku prirodnije kretati se pješice. Da, puno je sporije, ali toliko fleksibilnije! Možeš stati kad god želiš, skrenuti, promijeniti smjer ili se vratiti malo natrag. Možeš i sjesti pored puta ako baš želiš ili pak samo zastati da upiješ toplinu sunca. Kad ideš pješice zapažaš sve detalje i prirodu oko sebe. A možeš i s usputnim prolaznikom započeti razgovor ili pogladiti nekog psa. Dok nas automobil stavlja u poseban ‘balon‘ koji onemogućava naše međusobno kontaktiranje i odvaja nas od zvukova prirode, kao pješaci smo potpuno slobodni, bez barijera i ograničenja, povezani sa svijetom oko sebe.

Bez žurbe

Pa ne bi li onda bilo sjajno da pokušamo u svoje živote svjesno unositi što više tog pješice-osjećaja? Tog načina funkcioniranja koji je bliži našoj prirodi. Načina kakvog sam osjetila u blagdanskim danima. U takvom načinu je važno što našim danom ne upravlja gledanje na sat. Također je i gledanje u mobitel i e-mailove potpuno u drugom planu. Nego pratimo svoj vlastiti unutarnji tempo. Radimo stvari bez žurbe, posvećujući se svakoj onoliko koliko osjećamo da je potrebno. I u prvi plan izbija ono što je doista važno - toplina međuljudskih odnosa, pripremanje hrane s ljubavlju, kreiranje ugodne atmosfere svog doma. Pa zatim boravak u prirodi, polako ispijanje čaja, kreativno izražavanje...

I još nešto - doslovno je ljekovito dopuštati samima sebi da za promjenu ne moramo biti brzi i učinkoviti. Jutros sam promatrala svog brata koji je skinuo jaknu pa dugo tražio način kako da ju objema rukama uhvati za kapuljaču. I zatim ju je dugo pokušavao objesiti na vješalicu dok konačno nije uspio. Ja sam ga puštala da si uzme vremena koliko god mu treba, ne miješajući se i znajući da on to ne može ni brže ni spretnije. Pa sam se upitala, ako za njega imam potpuno razumijevanje, zašto onda toliko puta samu sebe požurujem? Možda ni ja zapravo ne mogu brže i spretnije, možda je vrijeme da isto razumijevanje darujem i sebi i dopustim si da ne moram biti brža. Kakvo olakšanje! Dopuštanje sporosti može djelovati kao pravi melem.

I još jedna misao za kraj. Ona vožnja cestom s dvije uske trake - što bi se to zapravo strašno dogodilo da se usudim jednostavno polako stati, tako nasred trake? Što bi se zaista strašno dogodilo? Neki vozači bi mi trubili, neki bi bili ljuti, ali uskoro bi našli načina da me zaobiđu i idu dalje. Zapravo se ništa strašno ne bi dogodilo. I to je važna spoznaja. Jer upravo isto tako je i u vašem životu. Ništa istinski strašno se neće dogoditi ako malo siđete sa svog ‘autoputa‘ i provedete jedan dan (ili više njih) u ‘pješice‘ načinu. Zapravo, to će vas doslovno preporoditi.

Linker
24. studeni 2024 07:05