Kad razum kaže ne, ali unutarnji glas nagovara: Tko pobjeđuje u vašoj svakodnevnoj borbi?

Sigurno ste već puno puta čuli onu poznatu priču - u kojoj starac objašnjava dječaku da u svakome od nas žive dva vuka - jedan je dobar, a drugi zao. I kad dječak želi znati koji od njih pobjeđuje, starac mu odgovara: "Onaj kojega hraniš." Oduvijek mi se ta priča činila mudro slikovitom, iako me se doimala kao prilično općenita, odnosno nisam se mogla s njome sroditi jer u sebi nisam zamjećivala nekog "zlog vuka" koji bi me nagovarao da budem loša ili zločesta osoba.

Svjesno i nesvjesno JA

A onda sam nedavno odjednom spontano shvatila tko su zapravo (najčešće) ti vukovi. Oni su naše svjesno JA i naše automatsko (podsvjesno) JA. Da - upravo to je borba koja se neprestano vodi unutar svakog od nas. Mi svjesno želimo ići u jednom smjeru, a naše automatsko nas želi odvesti u drugom. Ako počnete obraćati pozornost na to natezanje i nadmetanje, primijetit ćete da se odvija kroz cijeli dan. Svaki dan. Primjerice, jučer sam prolazila pored štanda jedne fine pekare u shopping centru. Moje svjesno JA bilo je ponosno što u zadnjih godinu dana vrlo rijetko kupujem pekarske proizvode i to zaista čini dobro mome zdravlju. No moj vuk-automatik (vođen starim navikama) me počeo ‘bezazleno‘ nagovarati da samo pogledamo što se nudi ("Pa ćeš biti još više ponosna što te sve to više ni ne privlači.") Naivno sam ga poslušala i zatim vrlo brzo ugledala - male štrukle sa sirom, tople i zamamno zapečene. "Gluten, sir i jaja!"- skočilo je moje užasnuto svjesno JA da me opomene, kad je vidjelo da se automatski vuk oblizuje - "Želiš li sljedećih nekoliko dana imati crvene alergijske točkice po licu?" No baš u trenutku kad sam htjela uvažiti tu napomenu, začula sam kako automatski vuk već glasno izgovara prodavačici: "Jedan ovaj mali štukl, ovaj zapečeni, molim vas." I tako sam uskoro hodala prema autu s toplim zamotuljkom u ruci, objašnjavajući svom svjesnom JA da je štrukl ‘zaista mali‘.

Druga svakodnevna borba među mojim vukovima je oko stizanja bilo kamo na vrijeme. Moj automatski vuk me svaki puta iznova uvjerava da imamo dovoljno vremena i da prije polaska još stignem napraviti ovo ili ono (a najčešće i ovo i ono). I zaista je snažan i uvjerljiv u tim svojim tvrdnjama, pogotovo kad bih trebala prestati raditi nešto što nisam dovršila i krenuti. "Samo da dovršimo, imaš još malo do kraja, stići ćemo!" - uvjerava me. I onda puno puta ne stignemo, a ja se pitam kako sam se opet dala nadmudriti.

A kakvu je tek ovaj vuk razvio taktiku kad trebam napraviti nešto novo i nepoznato - primjerice otići u državnu ustanovu u kojoj nisam nikada bila i predati neki zahtjev. U svakoj takvoj situaciji lukavo me uvjeri da ipak prvo napravim razne druge poznate poslove i zadatke pa ta priča najčešće završi prebacivanjem nepoznatog na sutra. A sutra...

Da, automatski vuk je toliko pun trikova i uvjerljivih rečenica, da je zaista prava umjetnost svladati ga.

Dobro se osluškujte

A kako vama ide? Oko čega se najčešće nadmudruju vaši unutarnji vukovi? Primjerice - što je to za što znate da nije dobro za vas, a svejedno to napravite? I baš me zanima kakvi su vam rezultati – tko češće pobjeđuje? Ja sam odlučila da ću početi voditi tablicu s rezultatima borbi svojih vukova - da baš vidim koliko puta u danu koji od njih pobijedi. Općenito, mislim da je najbolje svojim unutarnjim vukovima pristupiti na što šaljiviji i zabavniji način, nekako mi se čini da to može pomoći da s vremenom borbi bude sve manje.

Ali moram ovdje reći još jednu napomenu - jer ima tu jedna zakučica - ponekad je teško razlučiti koji je vuk dobar, a koji loš! Npr. onaj kojega možemo doživjeti kao lijenog, možda svojim nukanjem da se malo odmorite ustvari čini nešto što je bitno i dobro za vaše tijelo. Pa pazite da se ne zabunite kad upisujete pobjede.

I za kraj, evo jedne simpatične zgode - sinkroniciteta.

Jučer popodne, nakon što sam pojela onu štruklu i počela intenzivno razmišljati o temi dva unutarnja vuka, došla sam kući i uključila bratu TV postaju s glazbom, koju inače rijetko gledamo (tako mi je došlo). I zatim sam, pripremajući večeru u kuhinji, odjednom čula da svira neka neobična pjesma. Počinjala je ovako: "Kao dva vuka smo..." Nisam mogla vjerovati svojim ušima pa sam potrčala do TV-a i ustanovila da se pjesma meni nepoznate grupe zaista zove "Vukovi". Zabavno, zar ne?