Kako sam, na primjeru vlastite obitelji, u ružnoj situaciji pronašla i nešto dobro!

Prije samo dva tjedna ispričala sam vam priču o 80-om rođendanu mog tate. Nažalost, ovoga puta će on ponovo biti glavni lik, ali iz manje veselog razloga. Tata je, naime, pao i slomio kuk. I kako se on te nedjeljne večeri srušio na pod ulaznog hodnika stana, tako se srušila i čitava konstrukcija svakodnevnog funkcioniranja u domu mojih roditelja.

Moji roditelji živjeli su na uobičajen penzionerski način, s razlikom što s njima živi i moj brat Vanja koji od rođenja ima mentalnu retardaciju i ne može se brinuti sam o sebi. Mama već jako teško hoda, no svaki dan je bez problema kuhala, a tata je išao u dućan, banku, poštu, na tržnicu i svaki dan bi se prošetao s Vanjom. I dan kad je pao bio je sasvim običan dan, vodio je Vanju kroz hodnik, zamijetio da mu se razvezala vezica na tenisici, sagnuo se da je zaveže i - obojca su se srušila jedan preko drugoga.

'Izvanredno' stanje

U danima prije, za vrijeme i poslije operacije, cijela obitelj se našla u "izvanrednom stanju" - mama se doslovno zaledila od straha, uhvatio ju je snažan išijas i nije se mogla kretati niti išta jesti, Vanja je bio utučen, a mi ostali smo se rastrčali između njihovog stana, bolnice, doktora, uputnica i svega što već uz to ide.

Srećom, operacija je dobro prošla i svi smo bili zahvalni na tome, ali nakon toga, čudima našeg zdravstvenog sustava nije bilo kraja - od rentgenologa koji je tati htio slikati krivi kuk do šoka kad sam otkrila da nam HZZO može omogućiti fizikalnu terapiju (koju bi pacijent trebao imati čim je pušten kući) tek za 2 mjeseca! I da je jedini način snaći se privatno.

- Takva glupa sitnica... - rekao mi je tata dok je još čekao operaciju - samo sam se sagnuo zavezati pertlu i vidiš sad...

Na žalost svih nas, u životu ne postoji Undo tipka pa se moramo prilagoditi izvanrednim situacijama kad nam se dogode.

- Tko zna, možda je ovo baš za neko dobro. - rekla sam tati, a njemu je to zvučalo kao dobra šala.

Što sam naučila

Ali ja ipak nazirem neke dobre i lijepe stvari u cijeloj toj situaciji. Raspad uhodanog sistema omogućio nam je da se više povežemo, da mi svi troje dopuste da im više pomognem, da se svi zajednički uključimo, svatko sa svojim sposobnostima i doprinosom. Također, mnogi prijatelji i rodbina nude pomoć i to je lijepo čuti i znati. Tatu dižemo svaki dan da pokuša hodati uz hodalicu i svi se veselimo kad uspije napraviti koji korak više - pravo slavlje! A ja sam danas nakon dugo vremena otrčala krug po kvartu, samo iz razloga da proslavim to što mogu trčati na vlastitim nogama! Kakva je to blagodat! Trebali bismo svi toga biti svjesni i na tome beskrajno zahvalni baš svaki dan!

Hladna glava da smireno pristupite svemu što se događa, skupite sve potrebne informacije, napravite plan djelovanja i rasporedite zadatke. A toplo srce da čitavo vrijeme budete nježni i suosjećajni prema svima koji su povrijeđeni, u strahu ili su "ispali iz tračnica".

Jedino to je ispravan put. A onda će proviriti i male zrake sunca koje će vam pokazati da i u takvoj (kao i u svakoj) situaciji postoje zrnca radosti i pozitive.

Kad se netko vama blizak nađe u nevolji:

• Postavite ga na prvo mjesto i posvetite mu vrijeme.
• Raspitajte se o svim načinima na koje mu možete pomoći.
• Ne oslanjajte se na sustav, nego mislite svojom glavom.
• Pitajte ga što su njegove istinske želje i potrebe.
• Ukažite mu na pozitivne strane situacije u kojoj se našao i koliko god je moguće trudite se podizati atmosferu i biti duhoviti.