SHUTTERSTOCK
koliko ih imate

Najveće vrijednosti koje skupljamo kroz život su istinski prijatelji

Jeste li i vi ostali povezani s nekim prijateljima iz osnovne škole? A iz srednje? Njegujete li tu povezanost? Osjećate li njezinu vrijednost?

Nedavno smo moja prijateljica Snješka i ja bile na jednoj zaista posebnoj proslavi. Trojica s kojima smo išle u razred još u osnovnoj školi odlučila su zajednički proslaviti svoje (okrugle) rođendane. Pa se tako uz pjesmu, ples i zdravice na jednom mjestu okupilo puno dragih ljudi, od kojih neke nismo vidjele još od tih tinejdžerskih dana. A jezgra proslave bila su njih šestorica - prijatelji povezani još iz 8.a.

Neke je isprva bilo teško prepoznati i povezati likove dječaka (koji su ostali u mojoj glavi) s likovima ozbiljnih odraslih ljudi ‘u godinama‘. No kako sam s kojim od njih razgovarala, tako je esencija dječaka kojih sam se sjećala ipak izbijala na površinu – u tonu glasa, u nekom tipičnom pokretu ili grimasi.

Zanimljivo mi je bilo promatrati svakoga od njih kao jedan cijeli život, čijem sam početku svjedočila, a u međuvremenu je svatko prošao tisuće iskustava, malih i velikih uspjeha, uspona i padova, sretnih i manje sretnih trenutaka i godina. A onaj dječak s početka životne priče kod nekih je i dalje ostao živ i jasan, dok je kod drugih bio potisnut u dubinu.

No kakva god bila čija životna priča, baš svi smo se te večeri s radošću i nostalgijom sjećali dana iz svoje osnovne škole. I prepričavajući dogodovštine, slagali smo šareni mozaik zajedničkog djetinjstva i mladosti. Kao da je svatko od nas zapamtio i sačuvao neke od kamenčića tih sjećanja pa smo ih sada dodavali na zajedničku sliku, koja je sve nas ponovno povezivala s onime kakvi smo bili tada - izuzetno živi, pomalo luckasti, a istovremeno nesigurni i nespretni, čudesno hrabri i kreativni, ponekad grubi i nesmotreni. No iznad svega svoji, svatko na svoj način. I – izuzetno povezani.

Slušajući i gledajući ih tako, shvatila sam koliko je ogromna vrijednost u životu sačuvati tu povezanost koju imamo s ljudima s kojima smo se zbližili tako da ih poznajemo u dušu. Kad nas životni putevi i obveze zamotaju u svoje klupko, često se te povezanosti zagube i izgube iz vida. Završe na „na žalost nemam vremena“.

A to je baš šteta. Ljudi koje znamo iz djetinjstva su nam uvijek podsjetnik na nas same, na ono što smo istinski, bez raznih životnih uloga koje smo putem izgradili. Oni su svojevrsni vremeplov u kojem nema pretvaranja. Oni su najbliži pojmu sestra ili brat - baš kao što dečki iz našeg nekadašnjeg razreda znaju da uvijek mogu računati jedan na drugoga i baš kao što ja svoju Snješku osjećam bliskom kao da mi je sestra.

Biti ono što jesmo

Jeste li i vi ostali povezani s nekim prijateljima iz osnovne škole? A iz srednje? Njegujete li tu povezanost? Osjećate li njezinu vrijednost?

Ustvari su, gledajući u širem kontekstu, najveće vrijednosti koje sakupljamo kroz život upravo - istinski prijatelji. Onakvi s kojima možemo u potpunosti biti to što jesmo, baš kao da se znamo iz osnovne škole, bez obzira u kojem razdoblju života smo se sreli.

Ja osjećam veliku zahvalnost što iz svakog perioda života imam takve prijateljice i prijatelje. Svatko od njih je poput malog plamička topline u mom srcu i kad god pomislim na sve te plamičke, osjećam se sretno i bogato.

Život je tu da se dijeli, zajednički kreira i nadopunjava, a to možemo punog srca činiti samo sa svojom obitelji i istinski bliskim prijateljima. Čak i kad se mi sami izgubimo, oni su tu da nas podsjete tko smo. U sebi čuvaju i dijelove nas.

Ako vam se čini da su se neki od vaših plamičaka zbog proteka vremena na žalost ugasili, vjerujte - to je samo prividno, posvetite im malo pažnje i ta će prijateljstva opet veselo zaplamsati!

Linker
28. studeni 2024 11:12