Ja sam kapetan broda svog, čak i kad tonem...
 Foto: Istock
Loš domaćin

Moj dragi je kao jeftin hotel - prespavaš jer moraš, ali bolje bi bilo da nisi došla

Lud si, a misliš da si normalan. To je porfirija. Bolest od koje sam oboljela onda kad sam mislila da sam imuna na sve. Ma nije mi žao! Niti na trenutak! Ja sam heroj, a ne p....

Porfirija je bolest koju su u davna vremena povezivali s vampirima i vukodlacima. Vjerovalo se da se, logično, prenosi krvlju.

Ja naravno ne vjerujem niti u vampire niti u vukodlake, ali vjerujem, eto u porfiriju. Od te bolesti ne boluju samo vampiri i vukodlaci već i ljudi. Od porfirije mogu oboljeti svi - i ljudi-nametnici koji nemaju svoju krv pa sišu tuđu i nemaju svoj život pa žive na tuđem, ali i ljudi-domaćini koji sami proizvode i daju svoju krv .

Tako svaki čovjek-nametnik, kao i svaki drugi nametnik, treba svog domaćina.

Odnos dvoje ljudi

Ova definicija primjenjiva je na i odnose većih zajednica kao i na odnos dvoje ljudi. Na primjeru zajednica to je ovisnost manje zajednice o većoj ili hegemonija nadmoćnog nad nemoćnim, a na primjeru partnera to je kontrola jačeg partnera nad slabijim ili manipulacija slabijeg partnera prema jačem - svatko svoju bitku bije.

I, kako nas ovo robovsko društvo uči, domaćin iliti onaj koji proizvodi krv, nužno mora ugostiti i biti dobar domaćin onom koji siše krv jer svoju nema. Onaj jači treba se pokloniti slabijem kroz suosjećanje i razumijevanje i onaj veći mora se smanjiti da ga ovaj mali može vidjeti.

Tako su sve revolucionarne ideje kroz povijest uvijek isprva smatrali ludim, ismijavali i zabranjivali, a ponekad bi mali ljudi-nametnici smaknuli i njihove izumitelje, sve zato što oni ne vide, ne razumiju i nemaju hrabrosti. Pa što ne možemo shvatiti - odrubimo mu glavu, ako ju nađemo. Zato imamo društvo gdje su robovi vlasnici, a heroji robovi.

Na ovom mikro nivou pak, tj. odnosu dvoje ljudi, ponekad se dogode i čudnovate mutacije. U mom slučaju naprimjer, porfirijom smo zaraženi oboje. Krvi imamo, ali ne damo, pa vječno izgladnjujemo onog drugog u nadi da ćemo nekim podmuklim trikom, u nekom neočekivanom trenutku posisati sve što taj drugi ima u žilama.

Pravi poduzetnici, nema što - napraviti što više sa što manje ključ je svega.

Bolest svih zaljubljenih egocentrika

Sa strane mene kao nametnika moram priznati da je moj dragi je jedan loš domaćin. Kao hotel s dvije zvjezdice - prespavaš jer moraš, ali bolje bi bilo da nisi ni došla.

Sa strane njega kao nametnika nisam niti ja puno bolja - izgladnim i sebe ako moram, samo da njemu ne dam hrane jer, znam ja dobro, ako ja nemam krvi nema ni njemu života. Bolesno nema što! Toliko mi je stalo do njega da ću i sebi oduzeti život samo da ga ni on nema. To je ljubav kronično oboljela od porfirije.

No, kako se liječi porfirija? Češnjakom? Pa češnjakom se definitivno može ukokati virus ljubavne porfirije, ili barem strast, osim ako češnjak ne jedemo oboje - onda ga ne osjetimo. Kolcem kroz srce? Ni to ne pali - to smo si već pozabijali. Izgladnjivanjem do smrti? Promjenom domaćina? Promjenom nametnika? Lobotomijom? Amnezijom?

Porfirija.... Auto-imuna bolest svih zaljubljenih egocentrika. Nema lijeka, ali nije terminalna. Živiš bolestan čak i duže nego što bi živio zdrav. Ovisan o vlastitoj boli. Ovisan o nametniku više nego on o tebi. Bolest koja zahvaća srce i metastazira na mozgu.

Lud si, a misliš da si normalan. To je porfirija. Bolest od koje sam oboljela onda kad sam mislila da sam imuna na sve. Ma nije mi žao! Niti na trenutak! Ja sam heroj, a ne p....

Ja sam kapetan broda svog, čak i kad tonem. Na koncu, neku bolest, dođavola, moraš imat' jer, ruku na srce, fućkaš život koji ne provedeš napola bolestan, napola mrtav, a napola lud ;).

Linker
23. studeni 2024 15:36