Treba znati otići na vrijeme, samo tako možemo spasiti ono najvažnije...

Pitala me jučer sestra, onako iskreno, sa stvarnim zanimanjem, kako sam. Kako sam? Kao da me netko premazao nekim nevidljivim lakom za impregnaciju pa ništa ne ulazi i ništa ne izlazi. Nekakva vrsta emocionalne anestezije - naprosto ne osjećaš ništa.

No, kako se dogodi da pauza postane lifestyle? Odustajanjem? Kako odustanemo? I, zašto Ostajanje podrazumijeva Odustajanje?

Koja je to točka na kojoj lomimo psihu?

Na jednom institutu u SAD-u radili su vrlo zanimljiv eksperiment sa psima. Prostoriju su podijelili na pola te je jedan dio bio žute, a drugi bijele boje. Žuti dio po podu je imao blagi napon struje i kada bi pas kročio u žuti dio prostorije pecnula bi ga struja. Nakon par pogrešaka pas je naučio da je bijeli dio siguran i više nije hodao po žutom. Onda su promijenili boje te je sada bijeli dio bio po naponom, a žuti bez. Pas je po ulasku u prostoriju odmah krenuo prema bijelom dijelu i trebalo mu je neko malo duže vrijeme da shvati da je sada žuti dio siguran. Nakon toga su stavili napon i po žutom i po bijelom dijelu, a pas je tada već potpuno bio sluđen. Potom su opet sve vratili u početno stanje gdje je žuti bio pod s naponom, a bijeli bez - no tada pas više nije pazio, nije se trudio naučiti već je i po jednom i po drugom hodao jednako.

Ovo istraživanje provedeno je na institutu za psihologiju i tiče se te naše točke loma. Upravo na ovaj način mi reagiramo i u vezama. Pazimo na žute, pazimo na bijele prostorije, prilagođavamo se, učimo, svladavamo onog drugog, rastežemo vlastite granice do maksimuma. No, umjesto da odemo kada postane previše (ili premalo) mi slomimo same sebe i odustanemo od onoga što je ljudska priroda - željom za istraživanjem. Sve samo zato što nam generacijama, stoljećima krivo tumače bit - istraživanje nije način do cilja, ono jest cilj. Istraživanje nije "alat" kojim ćemo do nečega doći, ono je upravo bit postojanja.

Zaljubiš se, kreneš puna entuzijazma, s velikim, debelim ružičastim naočalama i debelim konveksno-konkavnim staklima gdje, čak i kad bi znala da sve krivo vidiš, ne znaš točno što je krivo, koliko i na koju stranu. Baš s tim iskrivljenim pogledom stvari su upravo savršene zato što se upoznajemo, istražujemo, krećemo se... Obični idiot, kroz takve naočale, može izgledati kao genije. Bez brige, tako i oni vide nas. Da mi je nabiti te čarobne naočale na nos, i nikada ih više ne skinuti!

No, što se onda zapravo dogodi?

Život nam promijeni boje i napon, pa gotovo preko noći naša sigurna zona postaje prijetnja glavom i bradom. A mi ostajemo... i ostajemo... i ostajemo. I nadamo se, jer ako je jednom bilo lijepo, može opet biti. Jer srce se ogluši na svako upozorenje, a umjesto strasti sad čujemo glas straha u vlastitim mislima. Netko nam je, naime, jednom rekao da sve to završi na istome i nema stoga smisla tražiti dalje. I nema, ako traženjem želimo naći, no ako nastavimo tražiti i tražiti i uvijek tražiti, tada sve ima smisla. Otići na vrijeme vještina je koju moramo savladati u životu. Jedino tako možemo sačuvati ono najvrjednije u sebi, ako odemo na vrijeme.

Čija je to ljubav? Kamo je nestao smisao? Rekla bi moja poznanica: 'ko je sv'etlo zgasil'? Otkada ljubav podrazumijeva ne voljeti sebe? Otkada ljubav podrazumijeva odustajanje od sebe, od onoga što je najvrjednije, najdragocjenije i najrjeđe na svijetu, a to je znatiželja u odrasloj osobi.

Gdje nam je točka loma?

Kada nam je vrijeme za otići?

Psihu ne lomimo patnjom, niti tugom, niti stresom ili izdajom. Psihu lomimo pristajanjem na patnju, tugu, stres i izdaju. Psihu lomimo odustajanjem od sebe jer to je izdaja veća od svih. Zaljubite se, zanesite se potpuno, ali nikada se gubite sebe u drugome jer se tamo više nikada nećete moći pronaći.