Izborite se za novi početak i slijedite svoje srce - to je jedini ispravan put

Ponekad je trenutak dovoljan da sve ono što smo mislili da će upravo nas zaobići, baš nas kao za inat pronađe. Ostanemo bez posla, od sutra smo na burzi, mjesecima nismo primili zarađena novčana sredstva, iz toplog doma nađemo se na ulici, postanemo beskućnici… gore ne može. Realna slika današnjeg vremena opominje čovjeka da opreza nikad dosta i da su iznenađenja naša svakodnevnica. Te opomene ne zaobilaze nikoga bez obzira na poziciju, jer kad se netko nekog želi riješiti lako se pripiše omaška, te pokrene prijeki sud ovog puta i za pučanstvo.

Prisebno do rješenja

Kad se dogode te izvanredne situacije najvažnije je ostati hladne glave što je više moguće, jer ako si počnemo čupati kosu uz probleme koji su nas snašli još će nas zaboljeti i tjeme. Prisutnost i prisebnost u glavi itekako će pomoći da nađemo rješenje, barem donekle zadovoljavajuće u onim prvim šok danima, nekad i mjesecima, pa ćemo lakše podnijeti sve nadošle krize. Naravno da se bez egzistencije ne osjećamo više isti ljudi, ali to vrijeme nikako ne smijemo prozvati porazom, na koji nas navode oprečni osjećaji koji se pojavljuju u nama pa se više bavimo njima jer nas drže na uzdi umjesto da promislimo jesu li proživljeni gubici uvod u buduće dobitke. Iako smo mi ljudi skloni takvu činjenicu proglasiti apsurdnom, no hoće li vremenom apsurdno dobiti smisao nije zahvalno unaprijed prosuđivati, a kamoli zaključivati. Život promijenjen iz korijena koji baca čovjeka na koljena ipak ga prisiljava da se kad-tad podigne i pokrene primarno iz ljubavi prema sebi i svojim bližnjima (ako ih ima). Makar situacija izgledala neizdrživo, ta unutarnja bol može itekako postati grana ne samo spasa, nego i novih otkrića o svojim uspavanim sposobnostima.

Nema prepuštanja

Najgore je prepustiti se tuđoj pomoći koje uvijek sadrže mrvice ili ponudu nužnog dijela nazivajući ga privremenim. Ali kad se čovjek duboko zagleda u nečije oči shvati da takva obećanja nisu čak ni odskočna daska. Zamotamo li se u čekanje naše će priče postati sve tužnije, a pojava beskorisnosti postati će neizostavni dio naše stvarnosti. Ni pod jednom rubrikom života ne smijemo napisati ‘Sumnjam u sebe‘ nego ‘Vjerujem u sebe‘ jer sumnja ukazuje kako sami sebe napuštamo, kako se drugima prepuštamo, kao da nas oni bolje poznaju od nas samih. Uključimo dostojanstvo koje nikad ne smije biti poniženo i bez obzira s koje strane bilo napadnuto ono je naš adut u rukavu. Kad nam netko pomrsi račune na koje smo računali da nam neće promaći kad se nađemo u kaosu vlastitog života tek tada smo spremni na sve. Ali taj ‘sve‘ nije uvijek dobar izbor ako se povedemo za drugima, ako ne shvatimo da brigu o sebi i svojim voljenima možemo povjeriti jedino sebi. Bez obzira na osjećaj kako smo dotakli dno, unutarnje vrijednosti koje smo stekli iskustvom nismo izgubili, a posebno one alternativne o kojima nismo ni razmišljali da ih imamo i da su nam dane upravo zato što će nam jednoga dana možda zatrebati. Kako ih svi mi imamo treba ih probuditi kako bi one probudile nas i otvorile nam nove horizonte.

Promjene su neumitne

Ništa nije degradirajuće raditi, no ako i obitelj s razumijevanjem da pristanak svaki rad postaje pjesma odnosno polagano dolazi do stabilizacije situacije koja svakim danom sve više prestaje imati izgled bespomoćnosti, a bespomoćnost je uvijek usko vezana uz očekivanja od drugih. Možda su premještaji s boljeg na lošije ponekad i potrebni zbog razbijanja navike koja nas češće ionako povlači unazad, a ne unaprijed. Osjećati se degradirano jer smo prisilno skinuti s naviknutog ‘trona‘ znak je gubitka samopoštovanja. Onaj tko sebe istinski poštuje, prema svakom poslu odnosit će se kao prema daru. Zar nije izazovnije nešto novo naučiti od samog sebe nego ustaljeno primjenjivati nečije znanje? Uostalom, sva dosadašnja znanja netko je morao napisati, a mi naučiti iz knjiga. Znati, da smo upravo mi ljudi nepresušna knjiga znanja, zatvara garanciju kako u životu moramo obavljati samo poneku djelatnost. Upravo svjesnošću o promjenama koje su neumitne kroz život, razlozi zašto nam se nešto događa postaju uvjet za korak naprijed. Jedino nam strah onemogućava shvaćanje razloga, a njega proizvodi navika. Ono što je danas, vjerojatnije je da će sutra biti drugačije, ako ni po čemu, a ono barem po našem doživljaju.

Neizvjesnosti se ne treba bojati

Najljepši dijelovi života skriveni su u neizvjesnosti. Stoga nas neizvjesnost kao poticaj kreativnosti ne smije uplašiti, nego osigurati ugodniju budućnost. No, kod nas ljudi pored ovog gore navedenog u tekstu postoji i druga strana medalje kada u životu nastupi zasićenje onim što radimo, načinom na koji živimo, mjestom… Iako smo toga svjesni, ne usuđujemo se samoinicijativno krenuti u novu ‘avanturu‘. No, zasićenje je također uvod u destrukciju pa kad bolje upotrijebimo sive stanice mozga mi koračamo prema destrukciji čim ne prihvaćamo i ne provodimo promjene. Usporenost naših promjena uzročno je u bijegu od osobnog poduzimanja, koje uvijek odugovlačimo ili kažemo da nam nešto stoji na putu. Priznanje je ključ izlaza iz zasićenosti jer tada nepoznatu ‘avanturu‘ nećemo doživjeti rizičnom, nego perspektivnom, inače će naša ‘avantura‘ ostati inficirana i opet ćemo posegnuti da nam drugi ranu liječi. Promijeniti ono što više ne služi svrsi pozitivan je eksperiment. Unaprijed strahovati hoće li eksperiment donijeti željeno zadovoljstvo pokazatelj je odgađanja priznanja zasićenja. Treba pokušati jer bez praktičnog pokušaja, motivacija se ne pomiče.

Srce ne maskira istinu

Svrha samog života nije prihvaćanje situacije u kojoj se nalazimo s nadom kako će nam sigurno biti bolje nego nastojanje da sadašnju situaciju procijenimo upravo onako kako nam nalaže srce. Njegova namjera nije navesti čovjeka na život u obmani do nekog boljeg sutra. Srce nikad ne maskira istinu čovjeku, nego mu jasno govori: ‘Ono što možeš danas učiniti, ne odgađaj za sutra jer već sutra može biti prekasno.‘ Reagirati na vrijeme znači biti svjestan kako su bez vlastite suradnje svi tuđi napori uzaludni. Zavaravati se kako će promjena doći sama po sebi nije težnja višem nego nižem cilju. Dok se sam čovjek ne pomakne i ne počne djelovati srcem, ‘avantura‘ se pretvara u stagnaciju. Utjeha da trpimo u množini nije ništa doli izgovor kako je naše hrabro srce zakazalo. Detekcija zakazivanja jedini je izlaz. Nakon detekcije, ne preostaje nam ništa nego se izboriti za novi početak. Svakako je bolji izbor novi početak, nego čekati progresivnu fazu koja lako može završiti bolešću. Izmijeniti dotadašnja pravila razuma i slijediti liniju srca obrisati će tragove straha, a bez straha novi se čovjek rađa.