Da ne izgorimo u prošlosti, oprostimo onima koji su nas zadužili da o njima mislimo.

 FOTOGRAFIJE: SHUTTERSTOCK
Prošlost i sadašnjost

Samo uz oprost čovjek ide dalje, a teret prošlosti nosi lakše

Može li povrijeđenost biti toliko velika da zatamni emocije, da ti srce postane poput blindiranog vozila, da kreneš dalje sa smislom kako ćeš biti nagrađen s nekim dostojnim sebe?

Ljudi obično kažu, zaboravi prošlost, idi dalje, jer ionako ništa nećeš u njoj promijeniti. Je li to obična floskula ili želja čovjeka da drugome pomogne, da od njega otkloni sjene koje ga prate, a prošlost su upravo te sjene, memorirane, doživljajno, možda čak i iskrivljeno, nametnici našeg uma. Kad bi čovjek mogao tako lako riješiti se nametnika koji mu ne da mira, koji je duboko pustio svoje korijenje, iščupati ga poput korova i na to mjesto posaditi cvijeće, sadašnjost bi promijenila svoje lice. Nazvala bih to ponovnim rođenjem čovjeka koji je napokon izronio i uhvatio novi dah života, koji se do tada gušio prolazeći mračnim tunelima svoje prošlosti.

Kušnjama nikad kraja

Na danjem svijetlu još je nekako preživio, još je nekako ugasio sjećanje zbog movinga, kako obiteljskih tako i poslovnih, ali kad bi tama prekrila nebo, kada bi mu tišina trebala biti najveći prijatelj, pojavili bi se nametnici plešući našim umom, drsko i neukrotivo 'prikazujući' nam prizore, događaje, stvarajući mučilište u nama i koliko smo god pokušavali izmaknuti tim sjenama one su stezale obruč kažnjavajući nas da još jednom proživimo proživljeno. Kušnjama nikad kraja. Ako bi slučajno uspjeli zaustaviti tu kišu koja je padala iznutra, preusmjeriti razgovorom s nekim tematikom koja nas odmiče od tupe boli, bili su to dragocjeni trenuci, no previše rijetki. Život nas je naučio kako smo ipak usamljeni jahači i kako ljudsko srce sve ono što je godinama skupljalo s nikim ne može podijeliti jer saveznika vlastite prošlosti ne možeš pronaći makar o njoj želiš popričati s osobom koja je također bila dio nje. Očito je da nas ne prate iste sjene, da ih naš um drugačije procesuira, da u svakom nisu jednako aktivne.

Beskonačna igra uma

Nečija su sjećanja o prošlosti slijepa, netko oprosti, netko opravdava, netko pripiše okolnostima, netko se zavarava, netko prošlost i sahrani, netko izbriše s ploče života, ako vjerujemo izjavama ljudi, a netko ih se doživotno ne oslobodi. Ta beskonačna igra uma teško je razumljiva, a igra se s nama kao s lutkama. Nije to nimalo bezbolna lutkarska predstava, a još je manje smiješna. Zašto nas uopće prošlost posjećuje u našim mislima, pojavi se bez najave, udari nas kada je najmanje očekujemo, baš u vrijeme kada počnemo u sadašnjosti ispisivati nove stranice? Doleti poput crnog leptira, kao da nas želi podsjetiti kako misterij prošlosti nismo riješili. Je li se uistinu moguće zauvijek riješiti sjećanja na sumorne ili sunčane dane iz vremena koje je iza nas ili oni ipak utječu na našu sadašnjost? Sunčane dane uvijek bi htjeli da se ponove ali s istim osobama, a na sumorne tražimo odgovore. Pa, kako god okreneš, i jedni i drugi nas opterećuju, jer iako novi ljudi koji nam uđu u život postaju osvježenje posebno ako sunce uđe s njima ipak ne možemo poreći da nam nedostaju oni iz prošlosti, jer su bili prvi s kojima smo dijelili suze i smijeh, tugu i bijes.

Dijelovi krhotina

Makar nam je prošlost postala i razbijeno ogledalo, što nas može spriječiti da tražimo ljepilo koje će spojiti dijelove krhotina još jednom u cjelinu kako bi se ogledao u njima, kako bi shvatio zašto se razbilo ogledalo prošlosti. Može li povrijeđenost biti toliko velika da zatamni emocije, da ti srce postane poput blindiranog vozila, da kreneš dalje sa smislom kako ćeš biti nagrađen s nekim dostojnim sebe? Ako je sadašnjost kreator naše budućnosti, ne vrijedi li isto pravilo na relaciji prošlost – sadašnjost? Ne bi li se čovjek kad dobije ukor trebao promijeniti na bolje, znajući kako iza dva ili tri ukora slijedi isključenje, kao što bi nas packe trebale podučiti kako se naše nedolično ponašanje neće tolerirati. No, mnogi od nas ukore i packe ne doživljavaju ozbiljno, neki čak ni kad dođu do dna, kada nakon dva ili tri vlastita razorena doma misle kako će se opet podići iz pepela.

Učenje oprostu

Kakav je to profil osobe koji iza sebe ostavlja zgarište emocija? Bez obzira što je samoljubivost osobina čovjeka, je li ona presudna kada preko prošlosti prelaziš kao preko fosilnih ostataka jer nisi ljubitelj arheologije pa ih nikad ne želiš iskopati? Ali, negdje iz pozadine kad-tad prikrade se istina pa prošlost iskopa tebe, prekopa po tebi i na taj način te prisili da rezimiraš svoje postupke jer te vrijeme opametilo. To znači da ne treba ostati zarobljen u prošlosti, već izvući poentu kakva si emotivna osoba. Kompromisna ili bez kompromisna. Jesu li takvim osobama emocije kompenzirane ili dekompenzirane, da se metaforički izrazim? Kada bi prošlost bila toliko nevažna, a mi ju takvom proglasimo kada su nam negativne emocije na vrhu ljestvice u sjećanjima, zašto onda skupljamo fotografije, pišemo ispod njih datume, čak i lokacije na kojima su nastale? Zato što nam ipak mnogo više znače nego što si priznajemo. Čak kad ih i zapalimo u našim mislima neće izgorjeti. Ali, da mi ne izgorimo u toj prošlosti, oprostimo onima koji su nas zadužili da o njima mislimo. Jer iako smo zbog takvih plaćali porez na emocije, ipak su nas naučili oprostu. A samo uz oprost čovjek ide dalje, a teret prošlosti nosi lakše.

MISAO TJEDNA

Umoran od razmišljanja o prošlosti postaje umoran i u sadašnjosti.

Linker
28. studeni 2024 03:27