Dijana Čuljak. FOTO VEDRAN PETEH CROPIX
ljubavne iluzije

‘Ma promijenit ću ga sigurno...‘ Zašto nam ono u što smo se zaljubile s vremenom počne ići na živce

Zašto je nama ženama tako važno da promijenimo frajere preko puta

„Ja više ne mogu ovako. Meni je pun kufer. Sto puta sam mu rekla da su vikendi vrijeme za obitelj, a ne za njegove sportove s frendovima i ispijanje piva. On mene uopće ne sluša. Nije dovoljno što nemamo zajedničko vrijeme preko tjedna, nego i vikendi postaju vrijeme za sve druge a ne za nas“, žali mi se Ana na kavi.

Ona i Mirko u braku su sedam godina. Imaju sina od pet godina. Uspješni su, dobrostojeći i zapravo sretni u svojim životima.

Ana je ipak sve manje sretna. Uz dobru karijeru, dobar izgled, brigu o petogodišnjaku ona osjeća da je Mirko ne podupire u nastojanjima da u svemu bude na visini zadatka.

„Koliko često Mirko ide na tenis s dečkima?“ pitam je vrlo oprezno.

„Prečesto ako mene pitaš. Svaka subota od devet do jedanaest, pa pridodaj tome pivicu, dvije i eto podne. Mogu na njega zaboraviti svaku subotu do ručka“, odgovara mi u jednom dahu.

Shvaćam da Ana uopće nije svjesna da njezin muž cijeli tjedan vrlo naporno radi odgovoran posao u velikoj korporaciji. Uz to Mirko neizostavno dva puta tjedno sina vozi na tenis i jednom tjedno na engleski. Jedino kada je na poslovnom putu Ana uskače i preuzima tu obvezu.

Mirko dobro zarađuje, ne izlazi s frendovima preko tjedna, ne šara s drugim ženama. Jedino zadovoljstvo uz obitelj koje ima jesu ti subotnji sati na tenis terenu i pokoja pivica iza meča.

„Zašto te tako uzrujava taj tenis? Pa i on mora imati neko vrijeme za sebe, a znaš da ga ne može odvojiti preko tjedna. Malo postaješ kao one žene koje smo kritizirale nekada“ podsjećam Anu na naše, razgovore i ljubomoru naših frendica koje nisu puštale muževe niti sekunde.

„Uzrujava me jer mu nismo mi najvažniji, uzrujava me jer imamo tako malo zajedničkog vremena, jer hoću da su vikendi samo naši, jer mrzim kad mu je tenis bitniji od mene, mrzim kada mu ja nisam dovoljna i kada je sretan negdje ili u nečemu u čemu ja ne sudjelujem. Znam da ti to sada zvuči infantilno i jadno, ali ja se tako osjećam i gotovo. Nemoj me sada kritizirati jer sam iskrena“, provaljuje bujica iz nje.

Vidim da nema prostora za konstruktivan razgovor. Selim temu na Suzanu:

„Ima što novo kod Suzane? Nisam je dugo vidjela ni čula. Kako njena veza?“

„Ma ona je totalno luda. Bile smo prošli tjedan na kavi. Onaj njezin frajer je dobio ponudu da ide raditi u London. Ej, banka u Londonu. Super plaća. Zove je da ide i ona, a njoj ne pada na pamet. Kao da mu je ona važna ne bi taj posao nikada prihvatio. Totalno su se posvađali. Mogli bi i prekinuti....“, nastavlja Ana informirajući me o novostima.

Misli mi lutaju.

Emocionalne potrebe

Zašto je nama ženama važno, tako prevažno da promijenimo frajere preko puta?! Zašto nam ono u što smo se zaljubile s vremenom počne ići na živce? Zašto mislimo da bolje od njih znamo kako njihov život i odnos prema nama treba izgledati?! Zašto mislimo da im trebamo biti na prvom mjestu, što odmah isključuje sve druge njihove interese i želje?

Partnerski odnosi su uvijek vrlo zahtjevni, pogotovo kad prođe razdoblje idealizacije i zaljubljenosti.

Nakon što smo sva svoja očekivanja prenijeli u osobu s kojom smo u vezi, polako počinjemo shvaćati da smo odnosu sa živim bićem koje ima mane, vrline, potrebe, tuge, radosti i sve ono s čime i mi moramo izaći na kraj. Odrasla osoba se od djeteta razlikuje upravo po kapacitetu da se sama nosi i izbori s teškoćama. Vrlo često iz dječjeg mjesta želimo da partner zadovolji sve naše emocionalne potrebe koje nisu bile namirene u odnosu s roditeljima.

Mi želimo ushit zaljubljenosti koji će trajati do smrti i nikada neće prestati. A ljubav je prije svega razumijevanje, a manje isključivost, davanje, a manje zahtijevanje, dopuštanje, a manje zabranjivanje.

Partnerski odnos jasno zrcali što nam nedostaje, što nam je ugodno a što bolno.

Ako smo kao dijete odlazak roditelja na posao, putovanje ili rekreaciju doživjeli kao manjak vremena i posvećenosti nama, naravno da će nas nervirati partner koji vikendom ide s dečkima na sport. Ako smo često usamljeno provodili vrijeme u svojoj sobi, ako nismo bili viđeni sa svojim potrebama, naravno da ćemo od partnera zahtijevati da nam se stalno divi i bude prisutan.

Ono što nas smeta u odnosu nije ponašanje druge osobe, nego činjenica da ne zadovoljava naša očekivanja. Mi partnera ne doživljavamo tada kao samostalnu osobu, nego kao surogat roditelja i namirenje onoga što nismo dobili u mjeri koja nam je trebala.

A što smo sve trebali, a nismo dobili?

Ljubav, prisutnost, podržanost, bezuvjetnu emociju, dodir, suosjećanje, sigurnost.

Pričajući, čak i banalno na kavi s frendicom o tome što nas smeta u vezi, mi pričamo priču naših nezadovoljenih potreba. I tu je mjesto iscjeljenja. Ne u tome da mijenjamo odraslog čovjeka s kojim živimo ili hodamo, nego da osvijestimo što mi trebamo, želimo i za čime žudimo.

Tek tada počinje naše putovanje zacjeljivanja vlastitih rana. Kada to prihvatimo neće nas ugrožavati tenis subotom niti sjajan posao u Londonu. Nećemo tuđe sreće osjećati kao izdaje nego kao priliku za radost onoga koga smo izabrali voljeti.

Prije nego li se naljutite na svojeg partnera, zastanite i iskreno sagledajte koji osjećaj u vama budi činjenica da se on ne ponaša kako vi želite? Koja vaša emocija točno stoji iza tog očekivanja?

Pokušajte vidjeti od kud vam je taj osjećaj poznat i kada je i kako nastao. Vidjet ćete da je partnerovo ponašanje samo okidač za neku bol koju već dugo osjećate, koju ponekad krijete od sebe, ali se uvijek iznova javi.

Ta rana može zarasti samo na mjestu na kojem je nastala, a nikako u partnerskom odnosu.

I na kraju, ono što nitko od nas ne želi čuti, prestanite mijenjati ponašanje partnera, počnite sebi otkrivati vlastite rane, povrede i potrebe. Jedino tako ćete moći imati kvalitetnije odnose.

Nitko nije rekao da je to brz i lagan put, ali je jedini put do vlastite pa onda i partnerske sreće.

Grlim vas.

D

Linker
26. studeni 2024 09:21