Ana Kolar. FOTO: PAVLE LETIĆ
aha moment

Zbog razlike u godinama između mene i mog partnera optuživali su me da imam daddy issues. No, jesu li bili u pravu?

Tek nedavno saznajem da daddy issues nisu ni blizu samo razlika u godinama i/ili fizički izgled koji podsjeća na oca.

Odrasla sam okružena dvama ekstremima. Moji roditelji bili su 19 godina razlike u korist tate, dok su moji baka i deda bili niti mjesec dana razlike u korist dede. Zlobnici bi rekli da je logično da je jedan brak opstao, a drugi nije, ali razlog kraha jednog nije u (samo) 19 godina razlike među njima.


Očinska ljubav

Kako sam odrastala učila sam iz primjera više o „kako ne“ nego „kako da“ jer prvih je bilo puno više i zato sam i ajmoreć‘ pažljivo birala partnere, barem do neke dobi. Izbjegavala sam velike razlike u godinama, iskustvima, željama i interesima kako bih se osjećala sigurnije i ugodnije i nisam previše kiksala. Na kraju bi presudile neke druge stvari na koje nikad nitko ne može utjecati. S vremenom sam postajala svjesnija svog (nepostojećeg) oca i svega što mi je ostavio u naslijeđe, od traumi do rijetkih dobrih stvari, a najviše onog čega nije bilo. Svjesna da imam daddy issues, poistovjećivala sam se sa sličnim likovima u serijama i filmovima, knjigama i časopisima, a zapravo uopće nisam znala što su isti.

Naizgled, za daddy issues na prvu reagiramo kad vidimo veliki age gap (dobnu razliku) u korist muškarca, pa je, kad sam počela ljubovati s 10+ godina starijim partnerima bilo jasnije što mi nedostaje i što pokušavam nadoknaditi. Iako neke od veza s tim starijima nisu ni blizu bile baš to, moje nadoknađivanje, za neke odgovorno tvrdim da su bile ta vječna potraga za očinskom ljubavlju, pažnjom i prihvaćanjem. Nažalost, nisam jedina koja se suočila s osudom okoline zbog razlike u godinama i zbog činjenice da imam daddy issues, kao da sam za iste kriva ja, a ne moj nedostatni otac.

Nijedna od nas neželjenih i neviđenih kćeri nije birala doći i odrastati u takvim uvjetima kao ni nadoknađivati to kroz život, a opet nerijetko bivamo mi krive za nešto što nismo. Očevi su ti koji bi trebali snositi krivnju za posljedice koje desetljećima kasnije nosimo jer oni nisu bili dorasli ulozi koju su dobili ili, još gore, izabrali.

Gotovo svatko može biti (biološki) otac, ali tata mogu, i to nažalost, manjina, a posebno je osjetljivo kad je s druge strane kćer/djevojčica (nije ni puno lakše odgajati sina, ali je dinamika drugačija).


Daleko od istine

No, tek nedavno saznajem da daddy issues nisu ni blizu samo razlika u godinama i/ili fizički izgled koji podsjeća na oca. Stvar je puno kompleksnija i ne vidi se tako jasno kao prethodno navedene. Samo jedne od posljedica koje nedovoljno dobar otac i odnos s njim žene dalje u život nose jesu:

Nisko samopouzdanje, strah od napuštanja, ljubomora, poistovjećivanje seksa s ljubavlju, emocionalna nedostupnost, pretjerano i prebrzo vezivanje, poteškoće s povjerenjem muškarcima, neprestana potreba za uvjeravanjem i dokazivanjem, naizgled bolji prijateljski odnosi s muškarcima nego sa ženama (više muških prijatelja u odnosu na ženske), ugađanje drugima i brojne druge slične posljedice.

Kad mi je prije nekoliko godina iznenada umro otac rekla sam da su s njim umrli i moji daddy issues, no nedavno čitajući gore navedenu listu shvatila sam da je to daleko od istine. Naime, otkako pamtim družila sam se gotovo isključivo s dečkima i muškarcima, a češće bih prekidala ja veze nego obrnuto jer sam prestravljena od ideje da opet budem napuštena. O niskom samopouzdanju i samopoštovanju bih mogla pisati desetljećima iako znam da za to nije krivo samo i isključivo tatino ponašanje prema meni. Emocionalna nedostupnost nešto je što sam prije nekoliko godina shvatila kao obrazac koji se ponavljao kod mojih partnera i sad je jasno da ih biram takve jer sam na to, na tu nedostupnost, od malena navikla i programirana. Zapravo, to je toliko ukorijenjeno da kad se pojavi netko dostupan i nudi se „na pladnju“ bude nezanimljiv i ne vjeruješ da je to uopće moguće, ne znaš se ponašati u takvoj, dobroj situaciji.


Samo da se ne svađamo

Ugađanje drugima kod mene se manifestiralo godinama šutnje i trpljenja sve kako me netko ne bi ostavio, od vlastitog oca pa sve do svojih prvih veza, nerijetko bih prešutjela da mi se nešto ne da ili ne želi samo da me netko ne bi ostavio. Kad odrastaš u zajednici u kojoj nema zdrave svađe i pomirbe, svaki konflikt u tebi budi strah od napuštanja i prekida jer tako je bilo u odnosu tvojih roditelja, prvom odnosu kojem svjedočiš i koji upijaš kao spužva. Tako sam godinama, ma možda i desetljećima, zatomljivala neke svoje istinske želje i osjećaje kako ne bih naletjela na neodobravanje i konflikt koji bi doveo do napuštanja. Samo da se ne svađamo, bilo bi mi u glavi tada, iako mi je danas potpuno jasno da se svađati i miriti treba i da i to treba znati.

Saznavši za listu posljedica koje su ostaci daddy issues jasno mi je da itekako još moram raditi na tome, da moram naučiti vjerovati da me neće netko sje*ati kao oni koji su me u trebali pripremiti za ovaj svijet. Moram prihvatiti sebe i više nego jesam do sad, moram naučiti prihvatiti pohvalu ili kompliment jer sam s time baš jako loša. Doslovno se na mene ljute kad mi komplimentiraju bilo što, a ja ili ignoriram ili ne reagiram kako bi bilo u redu. Obično „hvala“ na kompliment bilo bi dovoljno i po bontonu, ali ne, ja sam toliko nepovjerljiva da preispitujem sve.

Velik dio mene žudi za kćeri i ocem iste i da onda, barem iz pozicije majke, gledam i upijam sve ono što je meni u najranjivijoj dobi nedostajalo. Moguće je da baš to, kad odabereš dobrog oca svojoj kćeri, najboljeg tatu svojoj princezi, bude ono što izliječi sve posljedice koje nosiš godinama i desetljećima. Ne znam, samo maštam, možda i doživim pa javim.

Do idućeg puta, budite nježniji prema sebi, ali i drugima.

Zagrljaj,

A.


Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.

Linker
23. studeni 2024 09:40