Krivila sam sebe za loš nalaz Papa testa. A onda je došla i javna dojava - prevario me!

Iako je meni vrijeme apstraktan pojam otkako znam za sebe, zato i često kasnim i ne znam koji je dan ili datum, do nekih stvari kao što su ginekološki ili dentalni godišnji pregledi držim gotovo u sekundu. Otkako sam punoljetna držim do svog intimnog zdravlja i manje-više sam tu jako odgovorna. Papa test jednom godišnje, uredan uvijek, i tako godinama sve dok eto, odjednom nije bio. Bila sam u dugogodišnjoj vezi, mlada, zaljubljena van svake mjere i jednako tako i vjerna, ali stigao je loš Papa nalaz. Ništa strašno, rješivo kurom antibiotika, ali kako sad i odakle? Tada, zelena od niti 24 godine, smrtno zaljubljena i, barem u svojoj glavi, u vezi s osobom s kojom ću imati djecu, obitelj i budućnost do kraja života ni pomislila nisam da nalaz nije moja greška. Kako se nije radilo o isključivo spolno prenosivoj bolesti (ureaplazma) bez imalo sumnje u njega posumnjala sam u materijale koje nosim na treningu, razne fitness centre i njihove sanitarne čvorove, vlastitu higijenu i slično. Ni u jednom mojem scenariju nije bila mogućnost da mi je to netko donio i da imam rogove kakvih nema ni kod najtrofejnijih lovaca.

Je li mi trebala ta lekcija u životu?

Obavila sam svoj antibiotik, idući je nalaz bio uredan, veza se nastavila dalje još nekoliko mjeseci kad je, gle čuda, došla i javna dojava da sam prevarena. Ne pišem ovo zbog toga, jer nisam ni prva, a bome ni zadnja koja je tako bila povrijeđena nego pišem zbog nečega što mi je nehotice, a vjerojatno i u tom beskrajnom povjerenju koje sam prema njemu imala, promaknulo. Mama mi je već tada, čim je došao loš nalaz htjela sugerirati da to baš i nije normalno i da provjerim što i kako. Tek mjesecima kasnije mi je iskočilo da me upozoravala i da je, da sam ju čula, mogla spriječiti katastrofu koja se dogodila oko pola godine kasnije. Znala je. Nije bila balava ko ja, imala je i svojih rogovlja, kao i loših nalaza, i znala je da me netko vuče za nos. Ali, nije uspjela doprijeti do mene i pustila me da se zaletim u zid. Teškog srca, kako mi je rekla i vjerujem joj, pustila je da se opečem jer je jednako tako znala (i tu je vjerojatno isto bila u pravu) da bi ta veza nakon još godine dvije meni dosadila. Na kraju je ispalo najbolje za mene, ali ne mogu se ne zapitati da kako bi bilo da sam je tad čula? Kako bi mi zazvonilo tad da mi vlastita mater u lice kaže: „E, Ana, ovaj je*e okolo.“

Vrlo vjerojatno bih se zaklala s njom i prekinula sve odnose, te na koncu imala isti finale spomenute veze jer taj nikad ništa nije priznao iako su svi sve znali, od mog ginekologa, prijatelja do medija. Je li mi trebala ta lekcija u životu? Vrlo vjerojatno. Jesam li zbog toga nepovjerljivija prema gotovo svima? Sasvim sigurno, ali ne muči me toliko ni povrijeđen ego ni reputacija ni tračevi ni sve što se kasnije zbilo. Ono što mi je uvijek bilo, a i bit će, neoprostivo je kad mi se netko umiješa u moje psihofizičko zdravlje. A ta veza je, pogotovo pred kraj, to napravila. Jesam li donekle i ja to dopustila? Možda, ali tad nisam znala bolje i samo sam vjerovala svemu što govori i piše. Spustila sam sve svoje obrane i zidove i osjećala se sigurno kako nikad prije ni kasnije nisam jer to je to, to je čovjek s kojim želim bore, sijede, umjetne kukove i unuke. Ništa me tad od toga nije moglo odbiti, čak i onda kad sam i sama krenula sumnjati u nevjeru, rekla sam mu u lice da mi samo prizna i da ćemo riješiti. Kunem se svime što mi je vrijedno, u tom trenutku bila sam mrtva ozbiljna i htjela prijeći preko toga samo da zadržim tu bajku koju sam godinama, zajedno s njim, njegovala. Da dobijem tu budućnost koju smo zajedno, barem sam mislila da jesmo, gradili. I sad, puno godina kasnije, znam da i jesmo prešli preko toga, zajedno, da bih gotovo sigurno ja otišla iz te veze nedugo kasnije. Ne zbog prevare nego zbog zidova kojih ni u jednom trenutku od početka do kraja nije bilo, ali bi u međuvremenu narasli. Ne bih mogla to učiniti sebi i ponavljam, svom psihofizičkom zdravlju.

Nikad u životu nisam bila s druge strane priče pa da ja svjedočim nečijoj prevari i recimo to moram reći prijateljici, mami, nekome svome. Najiskrenije, ne znam ni bih li ni kako bih. Vjerojatnije bih se prvo obratila osobi koja vara, a ne onoj prevarenoj, ali opet ne znam što bih time postigla. Da se meni opet isto dogodi, unatoč iskustvu koje imam, ne znam bih li voljela saznati. Naravno da ne bih voljela živjeti rogata, no ne znam bih li htjela ponovno prolaziti isto i ja, takva kakva jesam, brinula bih se za svoju frendicu koja mi priznaje nešto bolno meni jer znam da i nju boli. Bila bih preponosna i prezahvalna što imam takvu prijateljicu ili prijatelja, ali bih bila i ljuta što mi ta osoba ruši iluziju iako me spašava katastrofe kao što me onomad pokušala moja mama.

Trebalo bi, kao i prije, vremena. Prekid bi se sasvim sigurno dogodio u rekordnom roku, ali vrijeme da se zbrojim i oduzmem kako sa sobom pa tako i sa svim upletenim ljudima ne mogu izmjeriti. Ono što znam, i godinama prakticiram između ostalog i zbog te situacije u prošlosti jesu terapije, razgovori, boravak kako sama sa sobom tako i s ljudima koji me pune. Jer i tad sam zahvaljujući svemu tome preživjela i vratila se nazad na noge.

Često znam naletjeti na pitanje biste li svom frendu ili frendici rekli da ga/ju varaju? Ne znam, na prvu instinktivno svi viču da bi, vrlo vjerojatno bih i ja, ali bih prije svega stala i razmislila kako i zašto. Prebacujem li na nju/njega taj teret jer ga ja ne mogu nositi ili zato što mi je toliko stalo do frenda/frendice i bit ću s njim/njom čitav proces zacjeljivanja?

Loš Papa nalaz meni je bio taj frend/frendica koji je vrištao s papira i osvijestio me, možda i sa zakašnjenjem, da zaslužujem bolje. Da se trebam više brinuti za sebe, a ne za druge i da trebam više vjerovati kako sebi, tako ljudima koji mi zbilja žele dobro.

Do idućeg puta, ne dajte svoje zdravlje nikome. Nikad.

Zagrljaj,

A.

Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.