Privatni album
čuvajte životinje

Kako i zašto sam postala "luda baba s mačkama"?

Ne znam što se točno događa zadnjih godina, ali recimo za ovu godinu, koja je prema svemu sudeći najgora godina do sad što se tiče napuštanja i maltretiranja životinja

Krajem 1988. svoje prve korake napravila sam uz odraslu dobermanku. Imala sam i danas omraženu hodalicu, ali dobermanka je bila zanimljivija i efikasnija. Dobro je došla i kao žvakalica, naime, kako su mi rasli zubi, slinila sam joj po ušima i ništa se nije bunila. Čuvala me kao oko u glavi, istrčala ispred mene na cestu kad sam ja krenula pred auto. Moguće da danas ovo ne bih pisala da nije bilo tog „samo“ psa. U to vrijeme moji djed i baka imali su dva mješanca. Zatim i neke druge pse, jedan za drugim svakih 12-13 godina. U svojom životu zbilja kratko sam bila bez nekog kućnog ljubimca, barem kod njih. Mačku nisam nikad imala, nisam je ni nešto previše htjela, moji nisu bili njima naklonjeni iako je mama u mladosti imala crnog Abrahama.

U osnovnoj školi jednom ili dvaput se dogodilo da bih ja ili brat dofurali kući neko siroto mače i sakrili u sobu. Možda bi bilo kod nas dan, dva, i onda bi starci nešto riješili, nekome preudomili. Nisu bili jedni od onih koji se „rješavaju“ životinja na taj način. Nismo tako, srećom, odgajani i životinja, bilo koja, je u kući uvijek bila maltene sveto biće.

Svega sam se nagledala

Kako sam rasla, tako sam sve više i gotovo čitavu srednju školu željela postati veterinarka. Odgovorili su me od toga klasičnim „To ti je teško. Nema tu novaca. Žensko si, nećeš uspjeti.“, ni na prijemni nisam otišla i danas, svemu unatoč, nije mi krivo. Jer ja zbilja ne bih bila dobra veterinarka, raspadala bih se svaki put kad bi neko biće uginulo ili kad bih ga morala uspavati.

Prolazile su neke godine i nisam imala baš svojeg kućnog ljubimca. Znala sam da nešto želim i kakve uvjete stana, posla i života imam te da nikako ne mogu imati psa u garsonijeri na četvrtom katu bez lifta. Novaca sam imala, znanja nešto osnovno, i znala sam da je susjeda pored mojih djeda i bake OPET imala leglo mačića, koje je OPET prepolovila za ženke i ostali su dva mužjaka. Svakih par mjeseci ona se rješavala mačića utapljanjem, udaranjem lopatom/metlom, ostavljanjem na vrhu ulice. Ostavila bi, i to ne uvijek, jednog dva mužjaka.

Odlučila sam uzeti jednog od dva, pripremila sam se, nabavila što sam trebala, došla po njega i u trenutku kad sam ga preuzimala, baba je izgovorila rečenicu koja mi iz glave ni sedam godina kasnije ne izlazi van: „Ne mogu je sterilizirati, ja volim životinje.“ Moja mater koja je tad bila sa mnom me pridržavala da ne puknem i nedajbože fizički ne nasrnem na ludu staricu od 80+ godina. Voli životinje pa ih ubija po nekoliko svakih par mjeseci.

Tek kad sam ga uzela, Soprana, naučila sam u malo vremena sve što treba o mačkama, njihovoj njezi, hrani, navikama, i ono najbitnije o tome kakvi su ljudi. S vremenom saznaš, čuješ i vidiš svega po grupama i udrugama, ispada da je baba od koje sam ga uzela ništa u odnosu na monstrume kojima smo svakodnevno okruženi.

Sedam je godina prošlo otkako smo zajedno, a on se i dalje boji svega što nalikuje na metlu (usisavač, štap, mop za pranje poda) jer ga je u prvim tjednima života babetina tukla i tjerala metlom po dvorištu. Ni slučajno ne smijem nešto takvo primiti, on se zavuče i nema ga barem pola sata. Ne voli gotovo nikoga osim mene, skriva se kad netko drugi dođe makar nakratko. Glasni zvukovi su isto problem i molim ljude i dostavljače da ako su mi pred vratima da me zovu na utišani mobitel, a ne da zvone. Htjela sam da budemo samo on i ja, to je bio plan. Moj Soprano i ja u avanturi života. No, nakon nekih godinu dana kad sam intenzivno izbivala od kuće radeći tri posla, bila sam mu premalo, tj. nisam mu mogla pružiti, onako umorna i satrana, sve što je htio nakon što bi prespavao dan. Bio je red da mu dovedem društvo. I našla sam relativno brzo, ovaj put na fejsu u grupi s mačkama, malu bijelu pahuljicu, gluhu, pronađenu ispod auta bijelu kao snijeg. Dobro ste pročitali, netko je netom prije izbacio tromjesečno GLUHO mače na prometnicu. Da vjerujem u Boga, rekla bih da ju je on čuvao do trenutka kad ju je jedan dečko spasio. Ona takva ne bi mogla opstati dulje od par sati. Iduće večeri bila je kod mene. Za par dana postala je sve ono što je Sopranu, a i meni i mom duševnom miru, trebalo. Nekom smeće i „samo“ mačke, meni mir i dom. I ljubav.

image
Privatni album

Val napuštanja životinja

Prošlo je par godina da smo bili trio fantastico i kako smo iz garsonijere otišli u 66 kvadrata, prijateljica je zamolila da na tjedan dana pričuvam mladu mačku koja je zajedno s još jednom mačkom, dva manja psa i dva zeca oduzeta nekoj ludoj babetini. Ne znam što im je radila da je do toga došlo, ali znam da sam na ruke uzela mačku koja je imala desetak mjeseci, a ja sam mislila da ima najviše četiri. Bila je mrtva gladna, lagana k‘o pero iako inače dugodlaka, to se tad nije manifestiralo. Trebala je ostati privremeno, ali evo je, nakon tri i pol godine, dugodlaka kao neka rasna mačka, boji se svega i svih, od straha se doslovno ponekad upiški pod sebe, gladna uvijek i stalno, a kako bi se umirila, samoj sebi siše stražnju šapu i mijesi kao da prazni dojku. Vjerojatno odvaljena od majčine sise, niti s četiri godine starosti te traume ne blijede. Nema boga oca da bih joj još jednu traumu zadala napustivši ju. Ili bilo koga od mojih. Jedini scenarij da ih preudomim je da nemam za njihovu hranu i da umirem.

U međuvremenu gledam i pratim, pomažem kako mogu mačkama, pticama, psima, reptilima, kukcima… Uopće mi nije bitno koja je životinja u pitanju. Jučer sam vraćala kornjaču u jezero jer se nisam mogla zaustaviti i samo proći pored nje. Neki dan sam uginulog ptića, netom ispalog iz gnijezda, micala papirnatom maramicom s betona da ljudi po njemu ne gaze jer nije to zaslužio. Nitko to ne zaslužuje, pa opet, ljudi rade puno puno gore stvari tim bićima koje ne zaslužujemo ma koliko dobri ljudi bili.

Nisam htjela biti „luda baba s mačkama“, nisam si željela više od jedne ili dvije mačke, zbilja nisam i od svih ljudi kojima sam okružena zahvaljujući mačkama (grupe i udruge) malo tko si je to želio jer je baš jebeno teško. Muka je podijeliti vrijeme da bi svi moji dobili koliko trebaju, da bi sve bilo čisto i uredno (zbilja ne rade nered i kod mene je urednije nego kod mnogih u čijim sam domovima bila, a nemaju niti jednu životinju), da bi se zaradilo za život i još u njemu uživalo. Obaveza su, nema sumnje, i mačke i pas i akvarijska ribica, sve je to obaveza, samo ovisi kolika.

Ne znam što se točno događa zadnjih godina, ali recimo za ovu godinu, koja je prema svemu sudeći najgora godina do sad što se tiče napuštanja i maltretiranja životinja, mogla bih reći da je krenulo nizbrdo s valom poskupljenja i uvođenjem eura. Evo, to bi možda mogao biti razlog za velik dio napuštenih, iako je taj razlog potpuno neopravdan i glup. Jer poskupilo je sve, a mentalni sklop da se idem riješiti psa koji sa mnom živi sedam ili više godina dok ja i dalje kupujem cigarete i trošim na beskrajne kave je mentalni sklop koji nije trebao imati psa nikad pa ni onda prije sedam godina.

image
Privatni album

Bolja osoba

Moje mačke od mene su, nema sumnje, napravile bolju i tolerantniju osobu, izdržljiviju za neke stvari, ali osjetljiviju na nepravde i nasilje. Zahvalna sam im na tome iako ih nisam sve htjela i iako mi nekad bude teško i pomislim da što mi je to trebalo sjetim se koje su sve bile druge opcije da ih ja nisam preuzela. Gdje bi bili, koliko dugo bi opstali, što bi im se sve dogodilo, tko bi im naudio? Da, mogla sam reći da neću uzeti tu treću na privremeno. Da, mogla sam malo mače koje sam prije godinu i pol našla na cesti, ostaviti i pustiti tamo da se netko drugi pobrine za nju. Ali nisam, ne bih mogla navečer zaspati da sam zažmirila i otišla u drugom smjeru. Eto je sretne u svom domu, smiješi se s omreženog balkona sa svojim pajdom Grgom. I još takvih nekadašnjih mačića i pasa koji su udomljeni isključivo jer sam se ja senzibilizirala i krenula dijeliti po svojim društvenim mrežama pa mi ljudi jave: „Gle, uzeli smo psa kojeg si podijelila.“. I tako svi mi „lude babe s mačkama, pesima, životinjama“. I babe i muškarci. Volonteri. Udruge.

Svi su ove godine krcati što životinjama, što dugovima, što traumama. Nikad gore nije bilo i ne vjerujem da će biti bolje sve dok mi susjed preko plota i dalje, u 21. stoljeću veli: „A kaj ste mu to napravili (misli na kastraciju, op.a.), nek životinja uživa?!“.

Jednom za svagda, uz neke rijetke iznimke, mi smo bića koja seks ne koristimo samo za razmnožavanje već i za užitak. Pas, mačka i druge životinje NE UŽIVAJU u seksu. Kastracije su mahom besplatne i na internetu se u par poteza mišem sve može pronaći, uostalom, ima i masa ljudi (evo i mene) koje možete pitati. Jer uvijek, ali UVIJEK, je to bolje od mrtvih mačića i štenaca, napuštenih i bolesnih pasa i mačaka, zaraza, troškova volonterima, tuge u očima tih životinja i volontera koji samo žele njima sve ovo za što su drugi ljudi krivi olakšati.

Ne bih ja imala toliko mačaka da su drugi ljudi brinuli za svoje mačke. Ne bih ih imala toliko niti bila „luda baba s mačkama“ da nas ima više empatičnih i manje zlih i izopačenih. Imala bih jednu ili dvije mačke koje bih teškom mukom našla i ako treba i platila, jer ih ne bi bilo u izobilju kao da su korov, a ne živa bića koja vole i osjećaju 15+ godina.

Uostalom, ne bih bila čovjek koji sam postala unazad sedam godina da nije bilo tog malog istraumatiziranog klupka dlake imena Soprano. Hvala mu na tome beskrajno jer spasio je ne samo mene nego i još n životinja i tek će.

Do idućeg puta, čuvajte životinje, vrjednije su nego što možda to znate.

Zagrljaj,

A.

Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.

Linker
24. studeni 2024 06:31