Ana Kolar

 PRIVATNI ALBUM
iz prve ruke

Oduvijek nam govore da je to sramota, a zapravo je riječ o najboljem mogućem poklonu! Uvjerite se i sami

Morilo me toliko toga što je izvana smatrano neuspjehom ili gubitkom vremena, a nisam shvaćala da su to većinom moji mali uspjesi


Piše: Ana Kolar, autorica bloga Blogledalo


Otkako smo progledali broje nam se razni uspjesi. Prva kruta hrana, prvi koraci, prve riječi, prvi razred, prva petica u školi… Niz je beskonačan i nije vezan samo za nešto prvo, ima toga i drugih rednih brojeva. Dok smo mali, broje to umjesto nas do onog trenutka kad i mi sami, spontano, ne počnemo brojati svoja dostignuća i uspjehe. U tome nema ništa loše, barem ne dok su ti uspjesi relativno česti i opravdani, zasluženi, tako si utvaramo. Da nešto moramo zaslužiti, a niz stvari koje ne trebamo zaslužiti je jednako dug, ako ne i dulji od onih koje dobijemo nekim svojim zaslugama.

Dugo vremena provela sam u uvjerenju da mi je lista uspjeha puno kraća od one neuspjeha pa sam jednom imala priliku u istom vremenskom okviru napisati jednu i drugu listu. Šokirala sam samu sebe koliko mi je bilo teško napisati sve svoje neuspjehe i koliko sam se mučila da u tih nekoliko zadanih minuta pronađem neki svoj realni neuspjeh. Listu uspjeha nisam uspjela završiti, vrijeme mi je iscurilo. Završivši svoju vježbu shvatih da cilj nije bio imati što dulju jednu ili drugu listu nego nešto skroz drugačije, a to je osvijestiti si što je zapravo neuspjeh odnosno uspjeh. Netko će kao iz puške reći da je neuspjeh ne završiti neku školu, ne položiti vozački, rastati se ili razvesti jer takvo i jest uvriježeno mišljenje u društvu. U našim glavama to su neuspjesi sve dok nas ne dovedu pred gotov čin poput ovog koji se meni dogodio. Dobar dio života živimo krivih uvjerenja da smo podbacili. Ja znam da ja jesam.


Moji mali uspjesi

Morilo me toliko toga što je izvana smatrano neuspjehom ili gubitkom vremena, a nisam shvaćala da su to većinom moji mali uspjesi. Nekad i veliki. Prije par dana opet me udarila realnost posred lica i dala mi do znanja koliko je teško i koliko treba znati - ODUSTATI. Pustiti da se sve posloži samo, a ne gurati glavom kroz zid kad je glava već odavno natečena i krvava, a zid praktički neoštećen.

Kad sam bila bitno mlađa susrela sam se s, da citiram meni dragu osobu, „umijećem odustajanja“ i to kad sam nakon trećeg pokušaja upisa na željeni fakultet jednostavno, iako sam bila spremna za četvrti pokušaj, odustala. Potpuno sam promijenila ploču i iste sekunde prodisala i počela mirnije spavati. Sve drugo što je bilo na čekanju zbog moje odluke da opetovano pokušavam postati doktorica bilo je na čekanju, patilo je i tako mučilo i mene. Odluku nije bilo lako donijeti, kao što ni jednu takvu nije, ali je gotovo instantno nastupilo olakšanje koje je imalo najslađi okus. Taj okus i dandanas, deset i kusur godina kasnije osjetim svim svojim bićem. Razrješenje, olakšanje, pa čak i pomalo orgazmičan osjećaj slobode od vlastitih krivih Drina otvaraju vrlo brzo puteve za nešto puno bolje i korisnije za nas same. I iako sam to naučila relativno davno, s vremena na vrijeme se ulovim da trebam napraviti ono što sam i onomad i napuniti si okusne pupoljke tom slatkoćom. To sam, silom prilika ili šamarom realnosti, i napravila prije svega par dana. Osjećaj je kao da su mi krila narasla.


To nam ponekad treba

Odustati od onoga što nas mori, što god da to je i kako god da to izgleda u očima koje nisu unutar naših očnih duplji, je jedan od većih uspjeha koji sami sebi možemo pokloniti. To je nešto što bismo trebali raditi svako toliko, poput inventure. Odustati od ljudi koji nas jedu i ne podržavaju, koji nam crpe energiju i ne daju nam da budemo ono što jesmo. Odustati od karijera koje se od nas očekuju jer gotovo iste sekunde pojavi se nešto puno bolje za nas. Odustati od aktivnosti koje nas istinski ne vesele kako bismo pronašli one koje nam pune dušu i tjeraju nas na djetinji smijeh, onaj davno zaboravljen, lak i ispunjujuć smijeh.

Od početka našeg života guraju nas u te uspjehe i govore nam da odustajanje nije opcija, da je to sramota i gubitak vremena, a nekad je baš to ono što trebamo. Sigurna sam da svi imamo barem jednu stvar, osobu ili aktivnost u životu oko koje se ne nećkamo treba li ona tu ostati ili ne. I zato ću uvijek reći, puno je lakše odustati od nekog ili nečeg, kako ne bismo odustali od sebe.

Do idućeg puta,

Zagrljaj,

A.

Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.

Linker
24. studeni 2024 10:28