Pravi razlog zašto ostajemo na lošem poslu te u brakovima i vezama u kojima smo nesretni i koji nemaju budućnost

Znaš li da je ono čega se najviše plašiš možda, tj. vrlo vjerojatno najbolje za tebe - pitala me ne skidajući pogled s mojih očiju dok sam ja pokušavala složiti suvisao odgovor na njeno, dobrim dijelom retoričko, pitanje.

Sve dok mi to nije postavila kao činjenicu koja me svako jutro dočeka kad se pogledam u ogledalo nisam znala. Pojma nisam imala da se bojim stvari, ljudi i događaja koji su zapravo baš ono što meni treba i što iz dubine duše želim. Zašto je tome tako, predugo je za pričati, ali sigurna sam da bi neki osnovni razgovori o strahu i očekivanjima u samom djetinjstvu uvelike popravili stvar odnosno manje je zakomplicirali u budućnosti.

Voljela bih da su nam roditelji, onomad u 20. stoljeću, bili toliko svjesni i načitani da su nam znali prenijeti da strah od nepostojećeg ili inscenirane situacije paraliziraju i blokiraju i dobro, ne samo loše. Naravno, oni tada vrlo vjerojatno nisu znali za izraze poput „zona komfora“ ili kako misli utječu na to kako se osjećamo te što će nam se dogoditi. Ne samo da vjerojatno to nisu znali nego nisu stigli, uz sve što treba obaviti, reagirati na vrijeme i posvetiti se i tom dijelu odgoja. Primjerice, roditelj zna da se dijete boji igle i da plače i po pola sata nakon vađenja krvi, iako zna iz iskustva da je to samo strah i da ga kasnije realno ne boli. Takve situacije znaju umiriti no nerijetko ne znaju vidjeti, tj. nisu znali vidjeti na vrijeme kada bi neki strah čak i od dobrog njihovo dijete, a sad odraslu osobu, u potpunosti lišio za neki dobar događaj ili kvalitetan odnos u životu.

Ne rastemo

O toj zoni komfora dugo razmišljam koliko je dvosmislen izraz jer zona komfora zapravo uopće nije komforna, tj. ugodna. Ona je mjesto gdje ti je manje neugodno, gdje ti je gotovo sve poznato, gdje nema nepredviđenih situacija i gdje ti se, u tvojoj glavi, ništa loše ne može dogoditi iako ti se baš tamo događaju loše stvari. Loše, ali poznate. Krive, ali bez mogućnosti da budu još krivlje. Teške, ali ideja da izađeš van čini se puno teža nego što stvarno jest.

Zbog zone komfora ostajemo i po desetljećima na poslu na kojem nam nije dobro, guramo fakultete koji nam se ne sviđaju, ostajemo u brakovima u kojima smo nesretni i vezama koje imaju budućnost jednaku ili goru sadašnjosti. Nije nam ugodno, ali toliko smo navikli da nam je ta neugoda postala ugodna i svaka promjena stvara čvor u želucu, dlanovi nam se počinju znojiti, a puls rasti. Ne od uzbuđenja već od muke da se nešto poznato zamijeni nepoznatim makar to nepoznato bude daleko bolje za nas.

Paralizirani smo vlastitim mislima i strahovima i ne rastemo. Navikli smo se osmjehivati kolegi kojeg ne podnosimo, slušati šefa kako nas sustavno maltretira jer u glavi nam se čini da za nas ne postoji ništa bolje. Sliježemo ramenima na prijateljičinu priču o novoj ljubavi, slušamo i vidimo promjenu na njenom licu, odlazimo kući u vezu u kojoj tako nešto ne postoji, ali ima navika, kauča i zajedničkih ručkova i uvjeravamo same sebe da je to naš maksimum, da ne treba biti netko bolji za nas. Pristajemo na mrvice sa stola jer hej, neki ljudi nemaju ni to pa se uspoređujemo s onima kojima je gore od nas kako bismo sami sebi opravdali ostanak na ovom mjestu gdje smo gladni, nedovoljno voljeni i nedovoljno cijenjeni. Ali, tu nam je manje neugodno nego vani gdje je sve novo, nepredvidljivo i nepoznato.

S vremenom se još malo naviknemo i sami sebe uvjerimo da nemamo ni snage ni volje ni vremena za promjenu, da za to treba baš masa hrabrosti i volje pa živimo samo u ideji. Gledamo filmove i serije, a bome i čitamo knjige, o nekim životima o kakvima maštamo za sebe same i ne mrdamo iz te zone komfora. Povremeno se čak i u njoj dogodi neka iskra, neki pozitivan događaj pa smo neko vrijeme bolje i tako u krug. Red povišice ili neki novi kolega koji je unio neku novu energiju u posao pa zašto bismo sad mijenjali posao koji mrzimo zadnjih nekoliko godina? Pokoji poklon ili puno zakašnjeli znak pažnje kupuje odavno mrtvoj vezi ili braku narednih 6 mjeseci.

Zašto se iznova divimo ljudima koji su u stanju pokidati sve lance, spaliti sve mostove, krenuti od nule i stvoriti novi život? Gledamo takve videe iz udobnosti kauča, suze nam teku dok slušamo takve priče i prije nego krenemo zamišljati nešto slično čupamo iz pete sve i jedan izgovor da nama tako ne može i neće biti.

I sad, iz svoje zone komfora, pitam: „Zašto se bojite biti sretni?“

Do idućeg puta, izađite iz zone komfora s vremena na vrijeme, vidjet ćete da možete sve što ste u tom trenutku zamislili i da je puno lakše nego se činilo.

Zagrljaj,

A.

Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.