Self-care ne miriše uvijek na kupku od lavande, za mene je to bio lonac na štednjaku

Prestala sam kuhati. Nedavno mi je zazvonilo da se ne sjećam kad sam baš kuhala. Za sebe. Za druge. Kad je bilo zadnje da sam (si) spremila konkretan obrok, od više sljedova i priloga. Da nije bilo samo puko zagrijavanje vode za paštu. Lupila me ta rečenica posred čela, a zatim se prelila žareći preko pleksusa. Nisam dobro, rekla sam si. Znala sam da nisam, ali ovo je bio konkretan primjer na kojem se to vidjelo.

Meni najbliži ljudi, oni danas i neki iz prošlosti, znaju koliko sam nekad obožavala kuhati i peći. Koliko me to ispunjavali, bilo da je samo za mene ili za više nas. Voljela sam oba scenarija podjednako pa sam nekad u životu poželjela i svoj bistro. Strašno me vesele te boje, mirisi i zvukovi. Opuštaju me. Točka na i sveg veselja i procesa bio bi izraz lica ljudi koji bi pojeli nešto moje. Kasnije me ta ideja (na)pustila jer mi se činila prekompliciranom. Neizvedivom zbog života, financija i sličnih drugih izgovora koji, kada nemate podršku i samopouzdanja, samo naviru jedan za drugim.

Godinama se kroz medije provlači termin self-care odnosno „briga za sebe“. Nerijetko na tim listama bude svega. Od meditacije, vođenja dnevnika (journaling) do treninga, šetnje i pripreme obroka. Sve kako bismo se bolje osjećali iz dana u dan i kako ne bismo zaboravili na sebe.

Kad tuđe preporuke ne odgovaraju tvom tijelu i glavi

Među tim savjetima uvijek ima i neki koji mi ne paše, ali i mnoštvo onih koji nikako nisu za mene. Često tu bude, primjerice, kupka koja je meni jako, jako rijetko ugodna i najčešće ju povezujem s mučenjem. Dnevnik zahvalnosti u mom je slučaju glupost ako to zbilja ne osjećam i radim automatski, samo da se riješim. Šetnje i boravak u prirodi jesu na listi, ali nekad su mi toliko automatizirane i prečeste da me dovedu do frustracije. Slično kao i trening, kada ga je previše. Znam, problem je i u meni koja dnevno prehodam minimalno deset kilometara pa mi je skoro svaka dodatna šetnja vrlo često tlaka.

Nismo svi isti, ponavljam redovito. Tako ni self-care liste ne vrijede za sve jednako. Kao i u mnogim stvarima u životu, od privatnog do profesionalnog, cilj je pronaći i složiti svoju listu. One baš svoje stvari koje te čine boljim, zdravijim i sretnijim iz dana u dan. Put do tog popisa koji uopće ne mora biti dug ili zahtjevan popločen je pokušajima i promašajima i fugiran fleksibilnošću. Poput jasno postavljenih granica (o kojima sam već pisala, op.a.) tako je i sa self-careom. Nije u redu da je sve rigidno pa mora postojati i doza fleksibilnosti kako se ne bi otišlo u frustraciju pa self-care postane nešto što mrzimo. Odrađujemo. Na kraju zanemarujemo i prestanemo raditi skoro, ako ne i sve, aktivnosti s popisa.

Zaboravljene rutine koje su me nekad hranile

Mnoge od svojih self-care rutina pronašla sam jako davno, sasvim slučajno, ne znajući da su to te famozne stvari koje te održavaju živim i zdravim. Isto tako, slučajno i ne želeći, mnoge sam zapostavila i zaboravila. Dovela se čak i do ruba da ih mrzim ili ih se bojim jer bi mi dizale previše emocija s kojima se u nekim trenutcima u životu nisam mogla nositi.

Kao i uvijek, osvijestila sam si to ajmoreć‘ na vrijeme.

Počela sam kuhati. Prvo sebi. Budem i drugima.

Do idućeg puta, razmislite kad ste zadnje napravili nešto od čega vam se duša odmara, a tijelo smije. Napravite to opet. I onda opet.

Zagrljaj,

A.

Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.