Zašto je loše što ne želimo trpjeti kao što su trpjele generacije žena prije nas?

Gotovo da smo se i prestali čuditi tehnološkom napretku kupujući sve novo što možemo. Sve što je brže, modernije i naprednije. S druge, netehnološke strane, ne idemo baš ukorak s vremenom. Zbog loših iskustava, pandemije i pretežito krivih informacija na internetu mnogi pribjegavaju izbjegavanju doktora koji su završili silne škole, fakultete i dodatne edukacije te se vraćaju i stoljećima unazad. Od izbjegavanja cjepiva do nekih bazičnih farmakoloških rješenja za snižavanje temperature sve do poroda. Naravno, svatko od nas ima na izbor raditi s vlastitim tijelom što želi i može pa tako ni ne žalim one koji umjesto moderne medicine odaberu neko drugo rješenje i često, čast izuzecima, zažale. Svi smo individualni, nema dva potpuno jednaka tijela i organizma pa tako ni skroz istih povijesti bolesti. No, ako tehnologiji vjerujemo i koristimo ju svakodnevno, zašto ne vjerujemo i onima koji imaju desetljeća edukacije više od nas u nekom području? Jer tako piše na fejsu? Jer je netko imao loše iskustvo? Pogriješio? Pogreške su ljudska stvar koje kao i proces pronalaska nekog novog lijeka ili tretmana nije linearan i za sobom nosi pokušaje i promašaje.

Što mirnije

Prije nekoliko godina i kod nas su došle tzv. doule. Kao i sa svime, stiglo je i to iz nekih zapadnih zemalja s nešto godina zakašnjenja. Zanimalo me što rade jer ima mi smisla da žena želi svoj porod učiniti što lagodnijim i manje stresnim i da je voljna to platiti. Naravno, ako za to ima novca i mogućnosti. U međuvremenu, čitajući i gledajući kako se to pretvorilo u pravi biznis i „porez na budale“ jer odjednom doula može biti svatko tko plati tečaj (i ne samo doula) moj interes za takvim nečim je splasnuo. Ne, ne bih voljela roditi na njivi ili livadi ili kod kuće u kadi. Znam da to nekima zvuči idilično i da su neke imale super iskustva tako, ali nije to za mene. Ipak vjerujem više doktorima medicine i medicinskim sestrama nego nekoj douli pa sve i da je najbolja od svih. Dakle, vraćanje nekim korijenima kad su nam se prabake porađale kod kuće uz pomoć seoske babice ili pak same na nekom polju nema što raditi, ako se mene pita, u 21. stoljeću. No, očito me se ne pita pa tako nailazim neki dan i na komentar doktora medicine koji, parafraziram, optužuje žene da drame i glume zvijezde i da kako su žene prije mogle rađati i nastaviti raditi u polju, a sad ne mogu?

Dok sam s jedne strane u potpunosti podrška da svatko rađa kako želi (ali da doula, polje i/ili kada nisu za mene), s druge mi je suludo da doktori medicine ne pozdravljaju tehnološki napredak i razvoj medicine gdje žena može obaviti porod u sigurnim, sterilnim i gotovo bezbolnim uvjetima sa što manje stresa. Ako smo konačno došle i došli do toga da imamo lijekove, ljude, strojeve i mogućnosti da porod prođe sa što manje negativnih posljedica, zašto nas se onda tretira ili napada da smo razmažene? Zašto je loše što ne želimo trpjeti kao što su trpjele generacije žena prije nas?

Davnih dana sam odlučila da ako ću rađati, da ću isključivo privatno jer želim znati da sam platila sve što mogu da prođe što bolje za mene i, u konačnici, za bebu. Kad sam to u jednom razgovoru rekla mami, sledila se i optužila me da je to glupost jer kako je ona mogla i sve je bilo super? Da, kod nje je bilo, ali kod mnogih nije i kako ja ne planiram rađati više od jednom ili dvaput, priuštit ću si taj kraljevski tretman jer si ja to želim. Imam li za to novca? Ne znam, ali pronaći ću jer, ponavljam, ne rađam 500 puta u životu i na ovo mi nije teško izdvojiti novac koji zapravo uopće nije nešto velik kad se uzme u obzir što se plaća i na što inače trošimo takve svote. Stvar je prioriteta, dok su nekima mobiteli i auti, meni je zdravlje i iskustvo. Ali, ženu koja si je kupila novu precijenjenu torbicu, iako je za nju sama zaradila i veseli ju, neće napadati jednako kao onu koja je odabrala da ne želi da ju se reže kao svinju na klanju, da se na nju ne deru i da bude sama u apartmanu danima kasnije. Da može odmoriti i jesti kako i zaslužuje nakon nečeg napornog kao što je porod.

Ne, nisam razmažena

Isti tjedan kad sam vidjela komentar liječnika medicine koji maltene pljuje epiduralnu i one koje ju uzmu, vidjela sam i jelovnik odjela porodilja u Srbiji (ima takvih fotografija i iz Hrvatske) i skamenila se. Poznajem sebe koliko sam gladna kad menstruiram ili nakon treninga, ne želim ni zamisliti koliko je netko gladan i iscrpljen nakon sati, a nekad i dana trudova. I onda, onako gladan, nema ni pribor za jelo, dobije stari kruh i neki čaj u plastičnoj čaši? Ili nema tuša da se opere onakva znoja, krvava i nikakva? Da sa sebe spere užas koji je možda proživjela? Da se osjeća kao ljudsko biće i da može krenuti u novu fazu života, uredna i u miru?

Kad to vidim jasno mi je da posao doula cvate i da, ako je trudnoća uredna, sve više žena želi privatnost i komfor. Ali, ima ga i u privatnim rodilištima, a ja sam, ponavljam, više za to.

Ne, nismo razmažene ako si želimo priuštiti lijep i koliko toliko ugodan porod jer na to imamo pravo kako mi, tako naša djeca i obitelji. Žalosno je samo što za zdravstvo izdvajamo iz plaća jako jako puno, najčešće ne potrošimo ni desetinu toga, a primorane smo plaćati kako bismo bile tretirane kao ljudska bića koja na svijet donose novi život.

Nikad neću zaboraviti rečenicu svoje drage prijateljice, koja je triput rađala u državnim bolnicama: „Sestro, da nam ne oduzimaju toliko od plaće i da na kraju godine imamo tu neiskorištenu lovu na računu, svaka, ali svaka žena bi rađala privatno.“

Do idućeg puta, niste razmažene ako birate ono što je najbolje za vas i vama najmilije.

Zagrljaj,

A.

Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.