Prekinula sam je nježno joj rekavši da ću uzeti sve to što ima, a ona se bistro zagledala u mene, kao da joj je pao veliki teret sa srca...
 Foto: iStock
O slanom i slatkom: o svemu

Priča o jednoj baki. I njenim rajčicama u mome satarašu.

Kao uvod u ljeto, dijelim s vama priču od pred tri-četiri ljeta i pozivam vas da i vi kupite vrećicu-dvije domaćih kvrgavih rajčica. Za dušu, ako već ne za sataraš.

Uhvatila sam je pogledom čim sam nogom kročila na vanjski rub jednog od krcatih zagrebačkih placeva. Stajala je tamo među malim kiosk kućicama oslonjena na štaku i bojažljivo gledala oko sebe, vjerojatno strahujući od raznih inspektora i policije.

Dok sam se gurala između ljudi u rano subotnje prijepodne, krajičkom oka sam uhvatila njenu praznu pletenu košaru i malo veću kartonsku kutiju koja joj je ispred reumatičnih nogu glumila štand.

S tog su me priprostog štanda gledale dvije plave vrećice i u njima dvije hrpice domaćih, kvrgavih rajčica. I ona me je gledala nekim umornim pogledom, koji me je možda i pozivao da zastanem i kupim, ali opet s druge strane nije govorio ništa, kao da su joj oči bile okupane sramom.

Taj pogled

Bio je to pogled skroz drugačiji od pogleda prepredenih preprodavača i vještih trgovaca koji se nadvikuju između krcatih tezgi.

Prošla sam pored nje odlučnim korakom s ciljem da kupim smokve po koje sam, u stvari, krenula i o kojima danima raspredam. Imala sam namjeru kupiti i nešto malo grožđa ako me zazove s kojeg štanda te tri-četiri rajčice za moje omiljeno ljetno jelo: sataraš. Kod kuće sam imala divnih domaćih paprika iz vrta dok smo rajčice pojeli, i to jedući ih svakodnevno, i to na sve moguće načine.

I čim sam prošla pored nje, znala sam da će se moje tri-četiri rajčice pretvoriti u najmanje dva kilograma njenih rajčica koje će iz tih njenih plavih vrećica završiti u mome satarašu.

Smokve su mi totalno isparile iz glave, pogotovo kad sam ih vidjela kod par prodavača, onako opaljene suncem, lagano isušene i daleko od slike smokava koju sam ja danima imala u glavi. A i za cijenu tih skupih smokava sam mogla uzeti sve one rajčice. Iako mi ne trebaju u tolikoj količini. Napravila sam krug po placu, vješto migoljeći između tezgi i tezgaroša koji su se šepurili iznad svoje lijepo posložene raznobojne robe. Bilo je tu raznih zelenih lisnatih salata, luka, češnjaka, raznog mirisnog i zrelog voća, paprika, rajčica svih oblika i veličina, patlidžana, začinskog bilja, tikvi i bundeva. Bilo je tu koje čega i moje se vrludavo oko zaustavljalo čas na voću, čas na povrću, čas bi odlutalo na pult sa sirevima i mliječnim proizvodima. Konstantno me držao neki nemir i bez obzira na svu ljepotu ponude, ništa me nije vuklo da išta kupim. Znala sam i zbog čega.

Sataraš od njenih rajčica bio je najbolji koji sam u posljednje vrijeme skuhala.
[Snimila: Sandra Rončević]


Okret i u poznatom smjeru

Istim onim odlučnim korakom sam izjurila iz zatvorenog dijela tržnice i krenula u poznatom smjeru. Znala sam da ću je naći na onom istom mjestu na kojem sam i je i prvi puta ugledala. Znala sam i da će onaj isti sadržaj ležati u plavim vrećicama ispred njenih slabih nogu. Dok sam joj se približavala, njen je pogled postajao sve nesigurniji, kao da je u meni vidjela prijetnju.

Možda je mislila da sam jedna od onih koji kruže tržnicama u potrazi za svim onima koji krše zakon prodajući robu bez te sporne i proklete fiskalne blagajne koju su nedavno bili uveli? Ili da ću joj naplatiti kaznu zbog neplaćanje placarine?

Bilo kako bilo, ja sam joj se skroz približila u toj polusjeni u kojoj je stajala i upitala je pošto su joj rajčice. A ona se dala u nervozni monolog kako su joj ostale samo te dvije kile, i kako od jutros tu stoji, i da je ne drže stare noge.

Uzimam sve!

Prekinula sam je nježno joj rekavši da ću uzeti sve to što ima, a ona se bistro zagledala u mene, kao da joj je pao veliki teret sa srca pa mi zahvalila laganim pritiskom za podlakticu, unaprijed se ispričavajući što je možda koja rajčica malo lošija, ali neka joj se ja sljedeći put svakako javim ako nađem koju lošu pa će mi ona za džaba dati nove. Nasmiješila sam joj se i rekla da ne brine jer će ionako sve i jedna završiti u satarašu. Na što mi je ona skrušeno i tako zahvalno prošaptala "Bog te blagoslovio". Ja sam joj se nasmiješila, mahnula rukom na pozdrav i u mislima samoj sebi rekla kako će ovo biti najslađi sataraš koji sam u zadnje vrijeme skuhala.

Ona je pokupila svoj praznu košaru te nespretno u stranu gurnula svoju kartonsku kutiju koja joj očito iz dana u dan glumi štand i koja će ju i sutra tu dočekati, kako bi u ovim teškim vremenima prodala ono nešto malo uroda iz vrta jer mirovine su tako prokleto male (ako uopće ima mirovinu). Laganim je korakom uz pomoć štake krenula na istok, pretpostavljam kući, odmoriti te stare, klimave noge. I dušu. Rastale smo se tako nas dvije, svaka sa svojim mislima i otišle svaka na svoju stranu. Sa svakim korakom moj je nemir postajao sve manji, sve dok nije potpuno iščeznuo, kao i one smokve po koje sam ciljano došla.

I bio je to najslađi sataraš koji sam u zadnje vrijeme skuhala. Bog tebe blagoslovio, bako.

Linker
27. studeni 2024 00:38